Redatelj Bobo Jelčić u Motovun je na projekciju svog filma »Obrana i
zaštita« došao ravno iz Dubrovnika, nakon premijere predstave »Allons
Enfants« koju je na Dubrovačkim ljetnim igrama režirao zajedno s Natašom
Rajković. Zbog priprema za premijeru Jelčić nije stigao biti u Puli ni
na projekciji u Areni, ali ni prisustvovati trijumfu »Obrane i zaštite«,
filma koji je nagrađen sa sedam »Zlatnih arena«.
No zato
je u Motovunu dobar dio filmske ekipe, uz Jelčića još s posebno dobro
raspoloženom producenticom Zdenkom Gold i još raspoloženijim Bogdanom
Diklićem i drugima, lijepo proslavio uspjeh, predstavio se motovunskoj
festivalskoj publici i k tome počastio sve gledatelje motovunske
projekcije »Obrane i zaštite« čašom vina.
Motovunski razgovor s Bobom Jelčićem počinjemo prisjećanjem na to kako se razvijala ideja za baš takav film.
–
Sve moje ideje nastaju iz želje da se legitimiram i identificiram s
vremenom, s trenutkom, a to se na ovim prostorima često mijenja. Eto,
ušli smo u Europsku uniju, zapravo još ne znamo što nas čeka, i životi
su nam ispunjeni snalaženjima ili nesnalaženjima, tako da smo često
prisiljeni početi tražiti same sebe.
Glavni junak ovog filma živi u
gradu koji amblematizira postratne traume, ali kako zapravo razjasniti o
čemu se tu radi? Anketirajući ljude koji žive u Mostaru naišao sam na
neki čudan osjećaj – nije to bio strah, više kao neki oprez, onaj koji
te tjera da paziš što govoriš. Taj oprez tamo i dandanas postoji kao
definicija naših odgoja, naših razvoja, o tome svi u filmu govore, iako
film ne priča o gradu, već priča o svima nama. To je jedna studija
karaktera.
S iskustvom snimanja filma na licu mjesta, što mislite koliko će još dugo Mostar biti podijeljeni grad?
–
Događat će se razne stvari, tko zna gdje je to zapisano. Govore da smo u
krizi, ali kriza je u nas konstanta, kod nas je demokracija isto što i
kriza. Stvari u Mostaru će se vjerojatno normalizirati, ali ostat će ta
klica u ljudima, znate ona klica koju, kad zalijevate, naglo bukne, ali
ako ju ne zalijevate ona ipak ne umire, tu je negdje, čeka…
Spominjali ste da ste imali neke teškoće pri snimanju filma u Mostaru…
–
A ne, mislio sam na tehničke poteškoće, jer smo sve morali dopremiti iz
Zagreba, a Mostar nije tako blizu. Važno nam je bilo da se osjeti grad,
i sve je to bilo produkcijski vrlo zahtjevno i zato hvala Zdenki Gold
za veliki posao koji je odradila. Inače, bili smo dobro primljeni, bez
ikakvih problema.
Koliko vaš film možda anticipira što bi se u budućnosti moglo događati s ta dva naroda, ili čak dvije države?
–
Nuditi neko rješenje, kao što se određeni političari danas trse, jako
je populistički, ali i jako nekompetentno. Mi naime nismo u stanju ni
konstatirati stvari! Ja se ovim filmom trudim konstatirati, a ne nuditi
rješenja i predlagati putove, a valjda postoje ljudi koji i to znaju.
Zasad se bavim prostorom konstatacije i onime što se u njemu nalazi, ako
treba, neka tu bude i paranoja, jer i ta paranoja je nastala iz nečeg i
ne možemo poreći da ona postoji.
Upravo s tom malo naglašenijom
paranojom možemo dublje ući u situaciju koja na prvi pogled ne izgleda
tako drastično. Taj moj lik – igra ga Bogdan Diklić – razmišlja da li da
ide na sahranu prijatelju Muslimanu, jer mu jedan »s ove strane« nešto
sređuje, pa kalkulira bi li za to što mu ovaj sređuje bilo dobro da ide,
jer što ako ga vide? I tako, on cijelo vrijeme kalkulira, razmišlja što
bi bilo bolje i zašto je to tako, i zapravo u filmu nema nijednog
ozbiljnog događaja, samo te kalkulacije.
Kako ste reagirali na vijesti iz Pule, jeste li se iznenadili?
–
Realno je reći da stvarno nisam takvo što očekivao, pogotovo toliko
Arena nisam očekivao, iako je to nešto izvan mog prostora razmišljanja
tako da u pravilu nikad ne očekujem ništa. Ali jednako mi je važno da je
publika u Berlinu, koja nije naša, razumijela o čemu se u ovom filmu
radi. Nama je ipak lakše jer smo sve to skupa proživjeli.
Kako komentirate da je za razliku od žirija, publika u Puli vašem filmu dala dosta nisku ocjenu?
–
Pa znate, Lepa Brena će skupiti 20.000 ljudi na koncertu, a Arsen Dedić
možda samo 200… I u žiriju su ljudi, ali sa svojim ukusima i
kriterijima koji ne moraju biti isti kao i kod masovne publike. Ja nisam
populist, čak mislim da nas je populizam i doveo do ovakvih situacija,
kolikogod izgledao benigan i glupav.
Pula i Motovun su prošli, kuda dalje ide »Obrana i zaštita«?
– Sredinom kolovoza idemo s filmom na festival u Sarajevo, to svakako, a krajem rujna bit će premijera u Zagrebu.
–
Sve moje ideje nastaju iz želje da se legitimiram i identificiram s
vremenom, s trenutkom, a to se na ovim prostorima često mijenja. Eto,
ušli smo u Europsku uniju, zapravo još ne znamo što nas čeka, i životi
su nam ispunjeni snalaženjima ili nesnalaženjima, tako da smo često
prisiljeni početi tražiti same sebe.
Glavni junak ovog
filma živi u gradu koji amblematizira postratne traume, ali kako zapravo
razjasniti o čemu se tu radi? Anketirajući ljude koji žive u Mostaru
naišao sam na neki čudan osjećaj – nije to bio strah, više kao neki
oprez, onaj koji te tjera da paziš što govoriš. Taj oprez tamo i
dandanas postoji kao definicija naših odgoja, naših razvoja, o tome svi u
filmu govore, iako film ne priča o gradu, već priča o svima nama. To je
jedna studija karaktera.
S iskustvom snimanja filma na licu mjesta, što mislite koliko će još dugo Mostar biti podijeljeni grad?
–
Događat će se razne stvari, tko zna gdje je to zapisano. Govore da smo u
krizi, ali kriza je u nas konstanta, kod nas je demokracija isto što i
kriza. Stvari u Mostaru će se vjerojatno normalizirati, ali ostat će ta
klica u ljudima, znate ona klica koju, kad zalijevate, naglo bukne, ali
ako ju ne zalijevate ona ipak ne umire, tu je negdje, čeka…
Spominjali ste da ste imali neke teškoće pri snimanju filma u Mostaru…
–
A ne, mislio sam na tehničke poteškoće, jer smo sve morali dopremiti iz
Zagreba, a Mostar nije tako blizu. Važno nam je bilo da se osjeti grad,
i sve je to bilo produkcijski vrlo zahtjevno i zato hvala Zdenki Gold
za veliki posao koji je odradila. Inače, bili smo dobro primljeni, bez
ikakvih problema.
Koliko vaš film možda anticipira što bi se u budućnosti moglo događati s ta dva naroda, ili čak dvije države?
–
Nuditi neko rješenje, kao što se određeni političari danas trse, jako
je populistički, ali i jako nekompetentno. Mi naime nismo u stanju ni
konstatirati stvari! Ja se ovim filmom trudim konstatirati, a ne nuditi
rješenja i predlagati putove, a valjda postoje ljudi koji i to znaju.
Zasad se bavim prostorom konstatacije i onime što se u njemu nalazi, ako
treba, neka tu bude i paranoja, jer i ta paranoja je nastala iz nečeg i
ne možemo poreći da ona postoji.
Upravo s tom malo naglašenijom
paranojom možemo dublje ući u situaciju koja na prvi pogled ne izgleda
tako drastično. Taj moj lik – igra ga Bogdan Diklić – razmišlja da li da
ide na sahranu prijatelju Muslimanu, jer mu jedan »s ove strane« nešto
sređuje, pa kalkulira bi li za to što mu ovaj sređuje bilo dobro da ide,
jer što ako ga vide? I tako, on cijelo vrijeme kalkulira, razmišlja što
bi bilo bolje i zašto je to tako, i zapravo u filmu nema nijednog
ozbiljnog događaja, samo te kalkulacije.
Kako ste reagirali na vijesti iz Pule, jeste li se iznenadili?
–
Realno je reći da stvarno nisam takvo što očekivao, pogotovo toliko
Arena nisam očekivao, iako je to nešto izvan mog prostora razmišljanja
tako da u pravilu nikad ne očekujem ništa. Ali jednako mi je važno da je
publika u Berlinu, koja nije naša, razumijela o čemu se u ovom filmu
radi. Nama je ipak lakše jer smo sve to skupa proživjeli.
Kako komentirate da je za razliku od žirija, publika u Puli vašem filmu dala dosta nisku ocjenu?
–
Pa znate, Lepa Brena će skupiti 20.000 ljudi na koncertu, a Arsen Dedić
možda samo 200… I u žiriju su ljudi, ali sa svojim ukusima i
kriterijima koji ne moraju biti isti kao i kod masovne publike. Ja nisam
populist, čak mislim da nas je populizam i doveo do ovakvih situacija,
kolikogod izgledao benigan i glupav.
Pula i Motovun su prošli, kuda dalje ide »Obrana i zaštita«?
– Sredinom kolovoza idemo s filmom na festival u Sarajevo, to svakako, a krajem rujna bit će premijera u Zagrebu.
Razmišljate li već o sljedećem filmskom projektu?
–
Razmišljam, ali imam samo neke skice, još je rano da o njima govorim,
nisu još ni artikulirane.– Razmišljam, ali imam samo neke skice, još je
rano da o njima govorim, nisu još ni artikulirane.
Tekst preuzet iz Slobodne Bosne