Još je Albert Einstein rekao da svijet neće uništiti oni koji čine
zlo, nego oni koji to gledaju i ne poduzimaju ništa… Ova misao nikad
nije bila očitija no danas. Svjedoci smo uništavanja ljudi i prirode, a
ne poduzimamo ništa. Mediji donose alarmantne podatke o klimatskim
promjenama, umiranju šuma, topljenju leda na polovima zemlje, podizanju
razine mora… Zemlji prijete orkanski vjetrovi, razorne poplave,
tsunamiji, tektonski poremećaji, ali to NAS ne brine, jer se neće
dogoditi sutra. I NAMA. A jednako kao što nemamo pijeteta prema prirodi,
ne vodimo ni brigu o ljudima. Na svijetu je sve više siromašnih,
gladnih, bolesnih. Tu, u našem susjedstvu, ili preko granice… Što
poduzimamo da se smanje drastične razlike između bogatih i siromašnih?
Što radimo protiv uništavanja prirode?
Ovo su neka od pitanja koja na svojim putovanjima trećim svijetom,
ali i razvijenim zemljama Europe i Azije, postavlja liječnica i
aktivistica Aleida Guevara, nastojeći podići svijest ljudi koji udruženi
mogu promijeniti sudbinu planeta. Kao gošća Festivala subverzivnog
filma u Zagrebu, ona je stigla i do Hrvatske. U razgovoru predsjednika
Društva hrvatskih književnika Nikole Petkovića i direktora Subverziv
foruma Srećka Horvata, došlo je do ideje da Aleida Guevara posjeti i
Rijeku. Dolazak u Rijeku organizirao je Odsjek za kulturalne studije
Filozofskog fakulteta u Rijeci, a domaćin je bio upravo Nikola Petković.
Neposredni povod je bilo postojanje fotografije Petra Grabovca iz 1959.
godine (objavljene u Novom listu), koja svjedoči da je legendarni
latinoamerički revolucionar Che Guevara, kao dio kubanske delegacije
boravio u Jugoslaviji i posjetio Rijeku.
Rijeka
Njegovu kćer rođenu iz braka s Aleidom March 1960. godine, proveli
su Rijekom i mjestima koja je nekada obišao njezin otac. Jugoslavija je
krajem pedesetih godina bila socijalistička zemlja u usponu, u
Brodogradilištu »3.maj«, koje su Che Guevari s ponosom pokazali te 1959.
godine, radilo je sedam tisuća radnika. Njegova kći Aleida zatekla je
na istom mjestu danas prazne navoze i jedva 1.800 zaposlenih…
Odlazeći na susret Aleide Guevara sa studentima riječkog Filozofskog
fakulteta koji je organizirao njihov profesor s Kulturalnih studija
Nikola Petković, razmišljala sam što se vrze mislima jedne aktivistice,
koja po svemu sudeći vjerno slijedi socijalističke ideje svog oca. Je li
uzbuđena što hoda ulicama grada koji je Che Guevara – u vrijeme dok se
još slobodno kretao svijetom – posjetio u jednoj udaljenoj zemlji čija
su mu tadašnja postignuća bila uzor? Je li razočarana slijedom događaja
koji su te iste prostore pretvorili u poligon pljačke domaće političke
elite, a vrlo brzo i eksploatacije ujedinjene Europe?
Iz kratkog razgovora koji smo vodili stekla sam dojam da je se grad
nije jako dojmio – grad kao grad – slegnula je ramenima, ali je živnula
na pitanje o ljudima.
– Ljudi su divni, srdačni, otvoreni, rekla je očito oduševljena
brojnim Riječanima koji su se na ulicama i mjestima koje je posjetila
željeli rukovati s njom i koji su izražavali simpatije prema idejama
njena oca.
– Ne volim službene obilaske i razgledavanja u kojima mi domaćini
pokazuju ono čime se ponose. To nikad nije prava slika zemlje ili grada u
koji sam stigla. Prava slika su obični ljudi, koje nemam uvijek
mogućnost upoznati. Kao primjer, navest ću Siriju. Vodili su me po
raskošnim palačama, s kristalnim lusterima i zlatnim slavinama. I tu
žive neki ljudi, ali mene oni ne zanimaju. Siriju ću pamtiti po jednom
posjetu džamiji. Tu se okuplja običan svijet. Kupila sam maramu kakve
nose njihove žene, pokušala sam ju staviti na njihov način, ali mi nije
polazilo za rukom. Jedna žena mi je prišla, skinula burku, pokazala lice
i objasnila kako se veže marama. Bila sam dirnuta njenom pažnjom, to je
bilo toliko iskreno i nježno s njene strane, da sam osjetila poštovanje
i divljenje.
Takve susrete pamtim. A u Rijeci sam sticajem okolnosti – bila na
jednom rođendanu, upoznala divne ljude… Tu ću uspomenu ponijeti u
svojim mislima!
Komunikacija
Aleida Guevara je liječnica u Dječjoj bolnici »William Soler« u
Havani. Prema vlastitim riječima, školovana je na dobrom sveučilištu i
jedna od njenih životnih bitaka – osim one za živote bolesne djece –
jest borba za dobro obrazovanje. Smatra kako samo solidno obrazovani
ljudi (bez obzira na stupanj, jer svaka škola mora biti izvrsna!) mogu
donijeti napredak društvu u kojem žive. Pa ipak, tvrdi da je iskonsko
iskustvo indijanaca ili nekih plemena koja još nisu dosegla
civilizacijski stupanj koji danas smatramo prihvatljivim – podjednako
važno u njenoj struci, koliko i znanost:
– Da sam na početku svoje liječničke prakse razgovarala s babicama
indijanskih plemena, bolje bih pomogla stotinama žena koje sam porodila,
kaže Aleida Guevara, napominjući kako je od seljaka u najsiromašnijim
djelovima zemlje naučila neke postulate koje danas smatra ključnima i za
odgoj vlastite djece.
Kaže da ljudima danas općenito nedostaje kvalitetna komunikacija.
– Roditelji ne razgovaraju sa svojom djecom, ne slušaju njihova
razmišljanja, ne odgovaraju na njihova pitanja – upale televizor ili ih
satima ostave pred kompjuterom i tu počinje i završava njihov odgoj.
Ljude, a to znači i djecu treba slušati kako bismo stekli njihovo
poštovanje, kako bi oni, jednoga dana kad ih budemo trebali, bili uz
nas…
Otac
Aleida Guevara odrastala je bez oca. Imala je četiri i pol godine
kada je on – zbog političkog razlaza s Castrom, napustio Kubu i počeo
raditi u Kongu. Djecu je viđao rijetko, a i tada je dolazio inkognito –
prerušen u »očeva prijatelja«, kako ga djeca ne bi zazvala »tata« i tako
odala… Kontakt s Aleidom i njenim mlađim bratom koji je krenuo u
školu, održavao je pišući im dopisnice s pričicama i crtežima kaimana
Pepea. Aleida se sjeća kako je njena maloga brata Camila odviknuo od
psovanja, govoreći mu da će »Pepe tati odgristi nogu, ako njegov sin
bude psovao«. Tako je Camilo prestao psovati…
Majka Aleide Guevara bila je pripadnica Castrove gerile. Susrela je
Guevaru u kubanskim šumama i zadivila ga poznavanjem terena. Prije
pet-šest godina, Aleida March napisala je knjigu memoara o svom životu s
Guevarom i kako je podizala četvero djece nakon njegove smrti. Knjiga
je prevedena na mnoge jezike, ali ne i engleski.
Aleida Guevara ne krije da svi njeni životni i politički stavovi imaju korijen u idejama Chea Guevare.
– Zapisi mog oca su poput onih Joséa Martía – njihova je vrijednost
vječna i za mene su trajni izvor inspiracije. Dok držim predavanja
diljem svijeta, često spominjem njegove dnevnike koji su zaista bili
dragocjeni za moju političko biće i emocionalno sazrijevanje. U raznim
situacijama često znam pomisliti: Da smo barem usvojili ovu ili onu
Cheovu sugestiju, danas bismo bili u daleko boljoj poziciji!
Iako je bio nepomirljivi revolucionar, Che Guevara je znao voljeti, kaže njegova kći.
– Da biste bili pravi revolucionar – morate biti romantik. Nikad ne
misliti na sebe, već u potpunosti biti predan dobrobiti drugih – i to je
bio njegov kredo! Kad bismo slijedili njegov primjer, svijet bi bio
mnogo ljepše mjesto…
Iako je odrasla u revolucionarnom okruženju, Aleida Guevara kaže da roditelji ne mogu svoje ideje usaditi djeci.
– Nove generacije žive vlastite živote, ali i slijede primjere
svojih roditelja. Iako sam rijetko viđala oca, duh njegovih ideja o
jednakosti među ljudima bez obzira na spol, vjeru ili nacionalnu
pripadnost, o važnosti obrazovanja općenito, posebno obrazovanja žena, o
značaju solidarnosti među ljudima – sve to je temelj mojih vjerovanja.
Socijalizam
– Živim na Kubi, jedinoj socijalističkoj zemlji na svijetu, tu sam
rođena, odgojena i volim to što imamo. Smatram da je socijalizam jedino
rješenje za današnjeg čovjeka. Kapitalizam je već dugo na vlasti, a nije
riješio probleme čovječanstva. Štoviše, još više te probleme
produbljuje. Ne vjerujem u intervencije »prvog svijeta u treći svijet« –
svaka zemlja ima svoj identitet, kulturu i sama mora stvarati
pravednije društvo za svoje stanovnike. Kuba je jedina zemlja na svijetu
koja je Americi rekla Ne! Po cijenu blokade koja traje pola stoljeća.
Nije bilo nikada lako živjeti u tim uvjetima – najčešće se lomilo na
najslabijima, onima čija je jedina krivica bila što su rođeni na Kubi –
na bolesnoj djeci. I kada smo imali novaca da kupimo lijek iz SAD-a,
nijedna nam ga farmaceutska industrija nije htjela prodati. To je cijena
otpora.
Kubanski su ljudi zadržali međusobno poštovanje i sve ove godine živimo s
radošću. Ako smo mogli mi, zašto ne možete Vi? – pitam često ljude koji
mi se diljem svijeta žale na stanje u njihovim zemljama. Ja ne mogu
rješavati probleme njihova društva, to moraju učiniti oni sami, a snaga
svakog društva počiva na mladima – oni su snaga! Ali toga moraju biti
svjesni.
Solidarnost
U razgovoru s Aleidom Guevara riječki studenti su potaknuli pitanje
komercijalizacije obrazovanja, navodeći za primjer neuspjeh štrajka na
fakultetima. Kako obraniti javni sektor? – pitali su aktivisticu, koja
im je ponudila najvažniji odgovor tog susreta:
– Studenti su snaga svakog društva, jer su obrazovani. Bez
obrazovanja, s nama manipuliraju, iskorištavaju nas za svoje ciljeve…
Nedavno sam bila u Čileu. Tamo je vrlo jak studentski pokret, ali ne
uspijevaju postići ciljeve. Rekla sam im, a kažem i vama, da sami ne
mogu – moraju se povezati s radnicima. Problem je ponovo u solidarnosti –
danas nam je teško pružiti ruku nekom drugom; studenti moraju krenuti u
tvornice, i tamo rade neki mladi ljudi – drugačijeg obrazovanja, ali s
istim problemima – moraju dobiti njihovu podršku, ući u osnove društva.
Intelektualci se moraju ujediniti s radnicima i seljacima, a onda
zajedno krenuti mijenjati društvo s kojim nisu zadovoljni. To su
nekadašnji revolucionari znali!
Danas je revolucionarna oštrica istupljena, upravo zbog nedostatka
solidarnosti među ljudima. Otuđenje čini svoje i to sve ide na ruku
vlasnicima krupnog kapitala. Internet nam stiže iz svemira, a dobar dio
planeta još nema električnu energiju…
Šutnja
Protiviti se takvim razlikama, ili ih prihvaćati? Nezadovoljstvo je
prisutno na istoku i zapadu. Nemiri u Francuskoj, štrajkovi u
Španjolskoj, demonstracije u SAD-u… Ovaj je planet već imao dva
svjetska rata, treći neće preživjeti! Kažu da u Njemačkoj postoji
ksenofobna stranka kojoj predviđaju 15 posto glasača. U Italiji je Lega
Nord u stalnom jačanju, u nekim zemljama razvijenog svijeta rasističke
stranke su već u parlamentu! Naša je dužnost da se borimo protiv toga
kako bismo spasili Zemlju!
Na tom putu borbe prava informacija je dragocjena. Važno je razbiti
šutnju, upozoriti na probleme Azije, Afrike, Latinske Amerike, jer prvi
svijet neće preživjeti bez trećeg… Kad god se nalazim u razvijenim
zemljama Europe, pitam ih: Tko radi najbolje čokolade? Tko najbolju
kavu? Švicarci, Talijani, naravno! A kakao se proizvodi u Brazilu, kao i
kava…
Latinska Amerika je već na nogama. Počela je nacionalizacija
prirodnih resursa. Svoja dobra želimo korisiti sami, a ako ih prodajemo –
onda će to biti po tržišnim cijenama. Želimo mijenjati stvarnost, ali
vodeći računa o čovjeku. Zalažem se za javno i besplatno zdravstvo i
vrhunsko, ali besplatno obrazovanje, jer to smatram osnovnim ljudskim
pravom! Zaključila je Aleida Guevara, podsjećajući riječke studente da u
svakom društvu mladi imaju – zadnju riječ!
Tekst je preuzet iz Novog lista