Zamislite koliki je to stepen nepovjerenja u društvo i državu da je očajna žena koja trpi višegodišnje nasilje morala na kraju sebe fizički izložiti kao dokaz.
Nesrećna žena je uključila snimanje na telefonu, potpuno sigurna da je čekaju ko zna koje batine po redu od duplo težeg i višestruko snažnijeg muškarca kojem je rodila dijete.
Zamislite samo taj trenutak, taj horor.
Pomislila je, kad mi već ova svjetina ne vjeruje, kad ova policija i ovo tužilaštvo godinama ne vidi modrice ispod mojih očiju i po rukama, možda će ipak povjerovati ako snimim kako me moj čovjek tuče, jer sigurno će me opet istući.
Pomislila je, naivno, da jezivi krici i zvuci udaraca, vapaji da je poštedi i da nije kriva mogu i moraju da budu dovoljni da ova svjetina povjeruje u bilo koju drugu istinu,
do tradicionalne umobolnosti, da je “kurva sama sebi kriva”.
Kako si se samo prevarila, Klaro, žao mi je i tresem se od nemoći, jer ovo društvo i ova država su toliko ogrezli u nasilje, toliko se srodili s njim da ga ni snimak ubistva uživo,
niti stereo zvuci nasilja muškarca nad ženom ne mogu izbaciti iz vjerovanja u ispravnost sopstvenih kukavičkih i bolesnih stavova čopora, koje se patetično naziva tradicijom.
Zato bježi, Klaro, i ne okreći se, spasi se i od njega, i od nas, jer može biti samo gore.
Bolje biti neće.