1.
Šta povezuje Crnog Barona i Crnog Đorđa? Naivan posmatrač požurio bi
sa zaključkom – sve! Jer je banjalučka pivara očigledno kopirala
slovenačko kič-rješenje etikete, dižući ga s Karađorđevim portretom na
viši, patriotski nivo? I bio bi u krivu. Jer šta je danas plagijat? Šta
je krađa, u svijetu intelektualnog vlasništva? Šta je danas uopšte
intelektualno vlasništvo?
(Jesu li, naprimjer, kradljivci urednici internetskih portala koji
objavljuju tuđe tekstove a da ne ponude autorima naknadu, makar i
simboličnu, vezanu za broj klikova i komentara? Zašto, ako im se neki
tekst jako sviđa, ne stave prosto link na izvor? Zato što bi im onda
stranica ličila na karoseriju formule jedan ili zato što bi se brojilo
klikova zagrcnulo, ili zato što bi pljuvači magle prešli na servere
konkurencije?)
Čime pred sobom pravdaju tu praksu; svojim kulturnim i političkim
angažmanom, ili svojom prosvjetiteljskom i građanskom misijom, ili
svojim doprinosom demokratiji i informisanju? I kako, ako je tako, taj
angažman, tu kulturu, tu misiju i tu demokratiju povezuju s komentarima
anonimnih (k)likova koje objavljuju ispod posuđenih tekstova? Šta je,
zaista, društvena funkcija tih virtualnih kontejnera iz kojih izbija
jara mržnje, dim neznanja, smrad zatucanosti i otrov gluposti?
Vide li oni i sebe u biznisu s kvascem?
Ilustracija: Ruke u rukavicama tipkaju po tipkovnici Zašto kradljivci
tekstova na internet portalima prosto ne stave link izvora?
2.
Ideja za etiketu na boci banjalučkog piva je ukradena, ma šta ta
riječ značila u zakonu nemoćnom da razlikuje pčelu od truta. Motiv je
jasan: preuzeti dio tržišta konkurenciji i okoristiti se njihovim
ulaganjem u promociju sličnog proizvoda. Podmetnuti pod ruku nepažljivog
kupca naše a ne svetsko. Priča o Crnom Ðordu je priča o tradiciji i
ponosu, stoji na sajtu banjalučke pivare, uz bocu sa karađorđisanom
naljepnicom. O kakvoj se tu tačno tradiciji radi? O tradiciji
proizvodnje crnog piva u Bosni i Hercegovini? Ko se tu i čime ponosi?
Lukavošću koja je iznad zakona? I kakve veze Karađorđe ima s pivom? Zar
svinjarskom trgovcu ne bi više priličilo da mu portret stoji na konzervi
šunke?
Ako se već željela pričati priča o tradiciji i ponosu, zašto se pivo
nije nazvalo Svetli Sava? (Dobro, bilo bi malo glupo da se tamno pivo
zove Svetli Sava.) Ali bi se mogla ispričati još bolja, još duža, još
klikovitija priča o tradiciji. Kao na primjer ova:
Priča o Svetlom Savi je priča o tradiciji i ponosu. Svetli Sava je
pivo kakvo su pili na Svetoj gori prije osamsto godina, pravio po
originalnoj getsimanskoj recepturi (kvas naš nasušni vožd nam dnes). To
je ono isto pivo kojim se nazdravljalo na kneževoj večeri: Car uzima
zlatan pehar piva, pa govori svoj gospodi srpkoj, itd… Pivo, dakle, s
etiketom koju je izvezla monahinja Jeftinija, zlatnom ćirigoticom:
ishrani me i utišaj buru ljutu duše i tela mojega. Pivo, nadalje, čija
je pjena krasila brkove Marka Kraljevića (i majke mu, i Šarca): Pivo
pije Kraljeviću Marko, sa staricom Jevrosimom majkom, pola pije, pola
Šarcu daje… Pivo koje je Dositej hvalio u Lajpcigu: Pivo, pivo, braćo
moja, a ne zvona i praporci… Pivo kome je Gavril Stefanović Venclović
posvetio svoju čuvenu pjesmu Crni pivo u srcu, o kome je pisao Matavulj
(Pivipenda i Pivareta), kome je pjevao Zmaj (Svetli pabovi). Pivo,
najzad, zbog kojeg je Njegoš posvetio Gorski vijenac pjeni oca Srbije.
Kojekude, pivo svude.
Oj Srbijo, među pivama!
Za krst časni i za pivu zlatnu!
Tamo gdje se potegne tradicija i gdje zapjenuša ponos na nju treba
zaboraviti na istinu i poštenje. Jeziku utrnulom od laganja nije teško
za kravlju mokraću posvjedočiti da je pilsner. Kao što će oceubicu
nazvati ocem nacije, kao što će poraz proglasiti pobjedom, kao što će
vjeru prekomandovati u nauku, kao što će prepisivače proizvesti u
književnike, kao što će zločinca slaviti kao heroja.
Ili jesi, ili nisi Čiča, miča i gotova priča o tradiciji i ponosu.
Tekst je preuzet sa Deutsche Welle
Od istog autora:
Nenad Veličković: Ne shvatite ovo lično