Pretpostavljam da će vjernicima bošnjačke vjeroispovijesti biti mučno i tegobno prihvatiti te podudarnosti i da će im suprotstaviti brojne argumente. Ako, mora i to neko da čini. Vjernicima srpske vjeroispovijesti će se smučiti već sama činjenica da je neko Milorada uporedio sa Alijom. Ako, to im pravo niko ne smije osporavati.
Nego, da mi sad vidimo kako odista stoje stvari sa tom sličnošću ove dvojice političara. Prije svega, obojica su na vlast došla intervencijama iz sive zone politike. Oni koji su se uspjeli oduprijeti kolektivnoj bošnjačkoj amneziji sjetiće se da je Fikret Abdić prilično nevoljno prepustio tron i skiptar Iztebegoviću, a Dodikov dolazak na čelo Republike Srpske dovoljno je svježa činjenica, pa je ne pamte samo oni koji autohipnozom nastoje da pomire ljubav za Milorada i prezir za Amerikance i NATO, te bogate posjednike osiromašenog uranijuma.
Obojica preuzimaju političko vođstvo svog naroda u zemlji koju ne žele. Tačnije, u zemlji koju u početku obojica žele ili barem na nju pristaju kao na nužnost, ali kako vrijeme odmiče ona im postaje sve neprihvatljivija i sve strasnije žude da je napuste. Za Izetbegovića ta zemlja bila je Jugoslavija, za Dodika je to Bosna i Hercegovina.
I Dodik svog i Izetbegović svog sina instaliraju u svijet krupnog biznisa, kojeg počesto prati atribut kontroverznosti. Dodikov potomak, srećom, zasad ne pokazuje političke ambicije, no to je samo zasad, mlad je još, treba mu dati vremena.
Obojica ispoljavaju upravo raskošnu nesposobnost da shvate moderno značenje pojma politike i da odstupe od etničkog u korist građanskog okvira. Naravno, obojica će koketirati sa građanskim, ali samo tamo gdje njihov etnički okvir ima potpunu prevagu.
Posmatrači obojicu percipiraju na pogrešan način – Dodika kao pragmatičnog plutokratu i kleptokratu koji sa nacionalizmom samo koketira u mjeri u kojoj mu to taktički zahtjevi diktiraju, a Izetbegovića kao umjerenog i miru posvećenog političara koji je uhvaćen u povijesnu klopku za izbavljenje iz koje on nema dovoljno snage, ali zato mudrosti i strpljenja ima na pretek. A stvari su prilično drugačije, i upravo se ovdje pokazuje najveća sličnost između njih dvojice. Obojica su rigidni političari, duboko uvjereni ne samo u nužnost, već i u superiornost ideje koju zastupaju. I obojici nikakva žrtva nije prevelika za ostvarenje te ideje. Naravno, Izetbegovićev lični stil i maniri uspješnije su prikrivali tu rigidnost, nego što to čini Dodikova sirovost, ali to je samo tehnikalija.
Ne želeći biti optužen za izvođenje dokaza o sličnostima na silu, pomenuću i neke od očiglednih, suštinskih razlika između Izetbegovića i Dodika. Prvi je odista bio vjerujući čovjek, duboko uronjen u etički monoteizam, dočim je Dodika preciznije opisati kao idolopoklonika zalutalog u hrišćanstvo, također religiju etičkog monoteizma (imajući u vidu njegovu sklonost ka termički obrađenim i posluženim životinjama, nisam daleko od pomisli da je on, ipak, animist). Dalje, Izetbegović, premda okružen brojnim pohlepnicima, nije bolovao od te boljke, dočim je Dodik supstancijalno određen gramzivošću i pohlepom. Izetbegović je oko sebe nastojao okupiti intelektualce, mada se mora priznati da baš i nije bio izbirljivac u tom poslu, pa se u toj heterogenoj skupini našlo i briljantnih umova, ali i onih čija je duhovnost samo zavijajući krik ublehe. Dodik, međutim, prezire intelektualce i nastoji da se ne zadržava prekomjerno u njihovoj blizini, baš kao da se plaši da će na na njega preći nešto od njihove snishodljivosti i udvornosti. I od njihove nesposobnosti da procijene stvarnu vrijednost novca – to ga, čini se, najviše užasava. Ima tih razlika još, ali one nisu tema ovog teksta, pa ću na ovom mjestu stati i vratiti se sličnostima.
I Dodik i Izetbegović prilježno njeguju svoj politički maksimalizam, od kog odstupaju samo i isključivo kada ih na to prinudi tuđa sila, odnosno vlastita nemoć, pokazujući time da politiku doživljavaju ne kao umijeće kompromisa, nego kao tehniku ostvarivanja vlastitih ciljeva po svaku cijenu, naravno, pod uslovom da ta cijena ne uključuje i njih same. Obojica ispoljavaju prezir prema Drugome, pri čemu Dodik to ipak čini na manje rafiniran, u Bosni bi se reklo, na više seljački način. I obojica grčevito za sebe grabe poziciju žrtve, ali se mora priznati da je Dodikovo nastojanje da ubijedi i sebe i druge u to otužnije i karikaturalnije od Izetbegovićevog. No to ne znači da, nastavi li ovim putem, neće imati puno više prava na tu poziciju.
Premda obojica započinju kao ens loquens, bića jezika – sjetimo se samo Dodikove blagoglagoljivosti od prije jednog desetljeća – oni tu svoju dimenziju isturaju prema posmatračima sa strane, prevashodno ka onome što se označava kao međunarodna zajednica, dočim se na unutrašnjem planu pretvaraju u ens belli, biće rata. Naravno, upotreba govora kao puta ka ratu ni kod jednog ni kod drugog ne svodi se na stereotipni i klišeizirani ratnohuškački govor, ali obojica su, svaki na svoj način, majstori upućivanja poruka koje isključuju kompromis. Od Izetbegovićeve aporije o ratu za mir, što je u datoj situaciji bilo upravo ne-mislivo s aspekta logike, pa do Dodikovog režanja da njemu neće suditi muslimani, možemo pronaći čitave sepete izjava koje znače samo jedno: ili će biti kako ja kažem, ili će biti krvi do koljena.
Sve u svemu, dobrodušni dio mog bića iskreno se nada da Dodik neće biti uspješan u ostvarivanju svog nauma kao što je bio Izetbegović u ostvarivanju svog, dok se zluradi dio mene nada da će Dodik biti uspješan poput Izetbegovića.