Optužba danskog reditelja Larsa fon Trira holivudskim kolegama da su prizori njihovih filmova bedne imitacije nečeg što ne postoji u stvarnom životu i da je potpuno bedasto da Bostonska filharmonija svira dok se dvoje ljube u parku, pokazala se samo donekle tačna. Lančane eksplozije kola, neljudski obračuni rođeni u najsurovijem režnju scenarističkog mozga, mučki planirana i izvršena ubistva postala su deo svakodnevice, potvrđujući tako pobedu nepredvidljivog života nad bednom iluzijom. Kad smo već kod filma, pomenuću još jednog slavnog režisera, Žan Lika Godara, koji je usled oskudice filmskog novca, tvrdio da su najbolji igrani filmovi u stvari dokumentarci i da je sam život najbolji scenarista žanra strave i užasa te da iole inteligentnom umetniku ne preostaje ništa drugo do da fingira, snimajući pornografske filmove ili crtaće o pingvinčetu koje je izgubilo mamu.
Priča o nedavnom nasilju u jednoj američkoj školi u kojoj je počinilac poubijao dvadesetoro dečice i nekoliko odraslih koji su pokušali da ih zaštite ne samo da nadilazi sve visokobudžetne bljuvotine u 3D tehnologiji već me je podsetila na jedan događaj od pre dvadesetak godina, kada su ulice Beograda drhtale od neke nepojmljive, zlokobne zime koja tada nije imala nikakve veze ni sa snegom, ni sa košavom.
Rano je jutro i ja stojim u razredu pokušavajući pričom da nas sve rasanim. Usred časa, levo iza mojih leđa otvaraju se vrata. Pre nego što sam se okrenula, vidim skamenjene poglede učenika uperene u bradatog, zapuštenog čoveka odevenog u uniformu s redenicima i bombama. I on blene nekako tupo i neispavano, možda pijano, ipak, strašno. Prilazim mu kao u snu, hvatam ga blago za rukav i kažem nešto potpuno blesavo, što mi prvo pada na pamet: Pogrešili ste, vi sigurno tražite ve-ce, ja ću da vam pokažem gde je. I idem polako, pored njega koji se ne buni i ne progovara, hodnikom škole do izlaza i što dalje niz ulicu, pokazujući mu duž Krunske: Eno tamo, tamo je ve-ce.
Ne, nisam hrabra jer sam samo nekoliko nedelja kasnije dva sata kružila ulicama da bih nekako izbegla smrznutog psa lutalicu podvijenog repa koji me je uporno pratio. Ne verujem da je tada proradila neka atavistička pamet vezana za opstanak. Bilo je to pravo filmsko ludilo potpuno nepredvidljivog raspleta u kojem sam se više uplašila psa nego čoveka.
O vremena, o običaji – kažu na galskom da bi valjda opomenuli one koji dolaze kako će se stvari, uprkos propasti istorije i njenog vaskrsavanja, ponavljati do iznemoglosti, i to sve zahvaljujući pozivanju na čovekovu moć rasuđivanja.
Da pamet ponekad može i da zasmeta, pokazuje jedna ovogodišnja novembarska vest o šestoro naših pametnjakovića s koeficijentom inteligencije preko 148, koji su odlučili da se udruže i napišu eksperimentalni roman u šest glava, šezdeset prstiju, sa šest likova u šest dugih godina, da se Voland koji voli šestice ne razočara. Po izjavi učesnika, u zajedničkoj knjizi stila „zbogom pameti, dobar dan tugo” pomešalo se nekoliko žanrova, od naučne fantastike do trilera. Niko ne zna kakva će žakar-šara ispasti od silnih prepleta dokonih genijalaca koji su odustali od pronalaženja tople vode i rupe na saksiji i bacili se, kao i oni manje pametni i mnogobrojniji, na jadnu nezaštićenu književnost koju napastvuje i rafalima rešeta svako kome se nadigne.
U vezi s književnim projektom „Tragom 41” nazvanim po trolejbusu koji spaja mesta radnje, niko od pametnih ne pominje talenat. Talenat inače niko ne pominje, naročito ne u vezi s pisanjem jer je, kad te život i pamet stisnu, tako prirodno napisati knjigu. Možda je samo prirodnije iskomponovati operu pa se baš pitam kako se Seke, Cece i Vesne Tesne nisu već toga setile. A za talenat je zadužena jedna televizijska emisija u kojoj se od istog Tasovcu dižu i kruto stoje pramenovi na glavi dok male devojčice, nimfetice doterane na radost svojih ambicioznih mama, pevaju o tome kako više nikad neće voleti strasno. Ljubav isto može da ubije, kažu njihove pesme.
Ako bi me neko pitao (a nije još niko) šta je to što bih izdvojila na kraju godine, na šta bih se osvrnula, o čemu razmišljam – evo mog odgovora. Ima toliko mnogo strašnih, lepih, čudnih stvari koje se dešavaju svuda oko nas ali su najmerodavnije one koje u konglomeratu svega i svačega odmah iskoče iz misaonog bunila. Njih najčešće ima malo, možda dve ili tri. I obično služe kao dokaz da život kratko traje.