Razvuklo se nedavno po novinama kako je jedan glumac izbjegao dati državi šezdesetak tisuća maraka. Digao se sud, digli se mediji, digao se dug na sva zvona. Nedavno se, doduše puno blaže i s manje dizanja, provuklo kroz medije da su gospođa ministarka, supruga ministra Zlatka Lagumdžije, i njezina firma u minusu 50 tisuća KM i da jadnica radi za nekih 600 KM plaće. Nije teško zaključiti kako je i loša marketinška firma sirote gospođe ministarke nemoćna državi dati dio kolača.
Nitko se nije dignuo na njezin neplaćeni dug niti na napise o bogatstvu njezina gospodina supruga, koji je kupovao, pa prikazivao kao naslijeđeno ili naslijedio, pa nije prikazivao. Nitko se nije dignuo na napise da je upravo Lagumdžija rekao da su imovinski kartoni političara bezvezna stvar kao ni na činjenicu da ih, šaranjem bogatstva ”otafrlje”, smatra još bezveznijim.
I onda, opet, izmoreni od bezveznosti šupljeg sustava, prijeđemo preko toga kako je bezveze raspoređena i pravda i krivnja u ovoj zemlji. Istovremeno kad se pisalo o Lagumdžijinim imovinskim ”bezvezarijama”, pisalo se i o milijunskom dugu prema državi drugog nedodirljivog ministra. Ivanković Lijanović je svojim mesnim ”bezvezarijama” izbjegao dati državi 6,5 milijuna KM. Izbjegao je i poljoprivrednicima dati poticaj. Umjesto toga, oblijepio je Federaciju svojom prodavačkom facom uz srce, kojim trebamo misliti kada kupujemo.
Nitko se nije dignuo kad je smiješna država izdala smiješno priopćenje da je netko uvezao meso visoke kvalitete nalijepivši na njega da je smeće, da je država oštećena za oko pet milijuna KM i da neće otkriti tko je to učinio. Potpisnik ovih redaka napisao je tada da bi trebalo otkriti ime uvoznika i podignuti mu spomenik jer je napokon uvezao meso koje nije otrov. No, vjerojatno bi se tada dignuo spomenik nekom od ”bezveznjakovića” s mesom, koji je obećao državi vratiti novac.
Malo tko trza na vijesti da je prihvatljivo zaposliti brata i zetove. A ako i trzne, brzo ga smire druge bezvezarije ministara i gospođa ministarki. U začaranom krugu, u kojem sve više prepoznajemo sitne pijune velikih majstora vladavine svijetom, prepušteni smo sami sebi.
No, dovoljno smo podijeljeni da bi svaki ustanak i buna bili međusobni sukob zbog duha krivnje onog drugog koji se širi zemljom sa svakim suncem i svakom maglom. Stoga, mirujemo i gledamo kako ”bezvezarije” postaju pravila, kako se sitni love i guše, a kako veliki, i bogati i dužni, postaju nedodirljivi i bezobrazni.
Svrstavajući njih u redove teorija zavjera, u kojima pripremaju teren za velike vladare svijeta, koji ih štite, nikako da sebe svrstamo u neke retke. Samo se nazivamo nijemim promatračima otimanja naših života, u kojem moramo platiti ono što oni nikada neće. I nekom se čudnom pameću dičimo što znamo da je to sve tako.
Tekst je preuzet sa Bitno.ba