Nedavno je javnosti predstavljena Monografija „Stari zanati u Republici Srpskoj“ autora Vladimira Đukanovića, višeg kustosa etnologa, u izdanju Muzeja Republike Srpske, a u ovom djelu koje je rezultat petogodišnjeg istraživačkog rada Etnološkog odjeljenja ovog muzeja prikazano je trinaest starih zanata.
Riječ je o zanatima koji i danas postoje i to su: korparsko – pletarski zanat (pletenje ljeskovim prućem i pletenje vrbovim šibama), lončarski zanat, ćumurdžijski zanat, užarski zanat, samardžijski zanat, sarački zanat, kovački zanat, kovački zanat, nožarski zanat, ćurčijski zanat, kazandžijski zanat, bačvarski zanat, drvorezbarstvo, izrada tradicionalnih muzičkih instrumenata. Monografija sadrži oko 200 fotografija, crteže procesa izrada, veliki broj dokumenata kao i pojmovnik, a takođe je pobrojana i literatura u kojoj su obrađivani stari zanati.
Sa Đukanovićem, autorom ove zanimljive monografije za portal BUKA razgovarali smo o izboru ove teme za istraživanje, starim zanatima na našem području, trenutnoj situaciji sa zanatima i drugim temama.
Nedavno je izašla Monografija „Stari zanati u Republici Srpskoj“. Kako ste došli na ideju da istražujete stare zanate i kako je rad na ovoj monografiji tekao?
Etnološko odjeljenje Muzeja Republike Srpske, je 2007. godine snimilo film „Kosci“, koji je u jednom dijelu prikazuje proces izrade kose „varcarke“. Kosa je alatka za ručno košenje trave. Nakon ovoga filma odlučio sam da pokrenem istraživanje starih zanata u Republici Srpskoj. Cilj ovoga istraživanja prvobitno je bio prikupljanje podataka o stanju starog zanatstva kod nas, kao i popunjavanje Zbirke zanata fotodokumentacije u Muzeju Republike Srpske. Godine 2009. Bosna i Hercegovina a samim tim i Republika Srpska je potpisala UNESKO-vu Konvenciju o zaštiti nematerijalne kulturne baštine, jedan dio ove Konvencije se odnosi i na stare zanate, u vidu očuvanja umjeća, znanja i vještina u procesima izrada zanatskih proizvoda. Kako u Muzeju radim na referatu starih zanata a i član sam Komisije za nematerijalnu kulturnu baštinu Republike Srpske, smatrao sam da bi objavljivanje svih prikupljenih podataka sa terenskog istraživanja bilo veoma značajno za promociju stanja starih zanata, i buduću nominaciju nekih od istraženih zanata za UNESKO-vu listu nematerijalne kulturne baštine. Prilikom istraživanja i priprema monografije, bili smo u stalnom kontaktu sa Ministarstvom prosvjete i kulture i Ministarstvom industrije energetike i rudarstva. Sa ova dva ministarstva učestvovao sam u izradi Studije o očuvanju zanatstva u Republici Srpskoj, kao i u izmjeni Zakona o zanatskoj djelatnosti i Zakona o muzejskoj djelatnosti, a sve u cilju očuvanja zanatstva i stvaranja zakonskih osnova za kandidovanje određenih zanata za nematerijalnu kulturnu baštinu. Moram reći da su ova dva Ministarstva i omogućila štampanje monografije „Stari zanati u Republici Srpskoj“.
Koji svi zanati su obuhvaćeni u radu na ovoj monografiji i da li je riječ o zanatima koji su još uvijek „živi“?
U monografiji „Stari zanati u Republici Srpskoj“, knjiga prva obrađeno je trinaest zanata, i to: korparsko – pletarski zanat (pletenje ljeskovim prućem i pletenje vrbovim šibama), lončarski zanat, ćumurdžijski zanat, užarski zanat, samardžijski zanat, sarački zanat, kovački zanat, nožarski zanat, ćurčijski zanat, kazandžijski zanat, bačvarski zanat, drvorezbarstvo i izrada tradicionalnih muzičkih instrumenata. Svi pobrojani zanati, osim lončarskog, trenutno žive u Republici Srpskoj. Lončarski zanat koji do sada nisam našao na terenu u knjigu je uvršten iz razloga što je u prošlosti bio veoma zastupljen i što je bio veoma značajan na terenima gdje je bilo kvalitetne lončarske zemlje. Ova knjiga je prva u Republici Srpskoj koja se bavi istraživanjem i publikovanjem starih zanata, do sada je bilo pojedinačnih radova, koji nisu rezultat sistematičnih istraživanja. Nadam se da sam ovom knjigom uspio da približim problematiku starih zanata kako široj tako i stručnoj i naučnoj javnosti.
A zanati koji su zaboravljeni, kojima se više niko ne bavi?
Neminovno je da u društvu dolazi do određenih promjena, kako nam se mijenja način života (način odjevanja, stanovanja, ishrane, privređivanja i slično) dolazi i do promjena u zanatstvu. Mnogi proizvodi koji su bili neophodni za život prije pedeset ili sto godina danas više to nisu. Promjenom načina života došlo je i do gubljenja određenih zanata. Dužnost nas, koji radimo u institucijama zaštite je da prikupimo podatke, da sačuvamo predmete i da na taj način ovakve stvari sačuvamo od zaborava, da ostavimo trag budućim generacijama. Sva naša istraživanja moraju ostati zabilježena i dokumentovana. Ako mi to ne uradimo za mnoge stvari u doglednoj budućnosti neće se znati ni da su postojale. Moram da navedem podatak da je u Banjaluci, početkom dvadesetog vijeka postojalo oko 70 zanata, ali u arhivama i muzejima postoje podaci o njima koji su nama dostupni i veoma značajni za naša istraživanja. Mnogi zanati su zaboravljeni, ali su se pojavili novi koji su nam neophodni u ovome vremenu.
Koji zanati su među zanatlijama najzastupljeniji, a koji najmanje?
Najzastupljeniji su oni zanati koji mogu da donesu prihod i omoguće normalan život zanatlijama i njihovim porodicama, odnosno oni zanati koji su našli primjenu i u današnjem vremenu. Mi trenutno govorimo o starim zanatima, od njih bi izdvojio kovački zanat. Kovači i danas proizvode tradicionalne proizvode kao što su kose, sjekire, potkovice i sl. ali oni proizvode i kovane ograde koje su veoma tražene i koje omogućavaju da ovaj zanat i dalje živi. Ćumurdžije proizvode ćumur koji je neophodan za ugostiteljske objekt, za kovačke vatre, kazandžije proizvode kazane za pečenje rakije i slične proizvode. Mnogi od ovih zanata su našli svoju primjenu i oni za sada žive. Nadamo se da će tako i da ostane u budućnosti. Manje su zastupljeni zanati poput ćurčijskog koji se bavi proizvodnjom kožuna, bundi, šubara, ovaj zanat je ugrožen zbog niskih cijena proizvoda iste namjene koji se proizvode fabrički. Kožun je zamjenjen raznim vrstama prsluka. U pogledu kvaliteta i dugotrajnosti ova dva proizvoda ne mogu ni da se uporede ali cijena igra veoma značajnu ulogu. Modifikacijom proizvoda možda i ćurčijski zanat može ponovo da zaživi. Sarački i samardžijski zanat doživjeli su stagnaciju kada su umjesto radnih životinja u upotrebu uvedene mašine. Naravno da svi oni koji se bave poljoprivredom ili šumarstvom žele da sebi olakšaju posao, ali potrebno je takođe i da se iznađu načini na koje možemo da zaštitimo i ove vrste zanata.
Postoje li podaci koji je najstariji zanat, ko se njime danas bavi i na kojem je području najzastupljeniji?
Svi zanati prikazani u monografiji su poredani po hronologiji svog nastajanja i razvoja. Prvi od pobrojanih zanata je pletarstvo, koji se i smatra najstarijim od zanata koji trenutno postoje u Republici Srpskoj. Prvobitno pletarstvo se odnosilo na pletenje trave i izradu nekih vrsta pletarskih proizvoda od trave, kasnije se pletarstvo obavljalo od razbih vrsta pruća i šiblja što je slučaj i danas. Proizvodi pletarskog zanata vijekovima nisu mijenjali svoju namjenu, izrađivane su razne korpe za nošenje određenih vrsta tereta a i danas su nam neophodne naročito u seoskim domaćinstvima.
Međutim u današnjem vremenu pletarstvo se razvija pa tako se izrađuje veoma lijep pleteni namješta, razni ukrasi i slično. Moramo napomenuti da zanat sa najdužom tradicijom u određenim krajevima ili porodicama, od istraženih zanata, je kovački zanat u Mrkonjić Gradu. Prema usmenom predanju ovaj zanat u porodici Zonić datira još iz šesnaestog vijeka, generacijama se prenosi sa koljeno na koljeno. Mnogi raniji istraživači za ovu porodicu kažu da su kovači od davnina. Zonići se i danas bave kovačkim zanatom, a postoje i mlađi koji će da ga nastave.
Zbog čega su zanati važni za društvenu zajednicu i da li se, prema Vašem mišljenju, dovoljno pažnje daje zanatima i zanatlijama?
Prema definiciji zanat je poziv u kojem učestvuje zanatlija i koji uz pomoć proizvodnih sredstava i stručnog znanja, obavlja sam ili uz pomoć svog osoblja obavlja cijeli proizvodni postupak. Znači zanatlija je čovjek koji izrađuje određene proizvode od sirovine do gotovog proizvoda. Zbog čega su nam oni danas značajni? Stari zanati koji danas postoje su redni od rijetkih živih nosilaca naše tradicije i kulture. Postoje teorije da su se iz zanata razvili i razni vidovi umjetnosti. Danas nemamo nošnje, nemamo tradicionalni vid arhitekture, tradicionalno pokućstvo…. Ali imamo zanate i treba da ih zaštitimo, jer su oni prepoznatljiv vid identiteta stanovnika ovih krajeva. Već sam rekao da su izmjenjeni i poboljšani Zakoni koji se odnose na stare zanate, zanatlije koje se bave njima oslobođeni su određenih poreza i taksi, takođe ne moraju ni da imaju fiskalne kase, tako da je država omogućila da se ovi ljudi nastave baviti svojim zanimanjima koja su naslijedili od svojih očeva ili djedova. Sada se planira i davanje određenih sertifikata za zanatlije koje se bave starim zanatima, što bi im trebalo omogućiti jednostavniju prodaju i na njihovim proizvodima će stajati da su proizvedeni u Republici Srpskoj. Što treba da omogući uvrštavanje ovih proizvoda u turističku ponudu Republike Srpske. U mnogim zemljama u sklopu Muzeja na otvorenom (etno selima) postoje zanatske radionice i ljudi koji na licu mjesta pred turistima izrađuju svoje proizvode, što je svojevrsan vid atrakcije. Takođe se u ovakvim muzejima održavaju radionice i obuke mladih koji bi željeli da se bave ovakvim vidom privređivanja. Navešću samo primjere iz najbližeg okruženja muzej na otvorenom „Staro selo Sirogojno“ u Srbiji ima kovačku radionicu, pletara, pekaru i Muzej na otvorenom u Kumrovecu, Hrvatska, ima saračku radionicu, kovačku radionicu, radionicu za izradu tradicionalnih igračaka, izradu cvijeća od krep papira. Sve zanatlije u ovim muzejima su u stalnom kontaktu sa posjetiocima, prenose im svoja iskustva, izrađuju proizvode. To daje određeni život i muzejima a veoma je atraktivno. Ovo smatram pozitivnim primjerom i veoma dobrim načinom očuvanja starih zanata. Mi ne možemo da očuvamo brojnost zanatlija ali možemo da obučimo po nekoliko mladih ljudi, što bi nam osiguralo nesmetano očuvanje starih zanata.
Kako su Vas zanatlije prihvatile kada je rad na terenu u pitanju?
Terenski rad sa sobom nosi mnogo novih saznanja i novih iskustava. Za sve one koji se bave ovakvim poslom terenski rad treba da bude osnova njihovog posla. Smatram da je za svakog kustosa etnologa najznačajnije da zabilježi stanje u onom periodu u kojeme je on radio, tako će nam biti omogućen kontinuitet i neće biti praznog prostora u određenim vremenima. Ovo možemo da kažemo samo za one pojave koje su žive na terenu kao što je slučaj sa starim zanatima. Kod svih zanatlija gdje sam vršio istraživanje uvijek sam bio dobro prihvaćen, pokazali su interesovanje za saradnju i sve ono što mi je bilo neophodno prilikom istraživanja oni su rado pokazali. Tako smo izrađivali proizvode od prve do poslednje faze, ustupali su mi dokumenta ili fotografije koje su oni imali. Takođe sam i ja ako bih pronašao neke dokumente koje se odnose na njihove porodice njima proslijeđivao. Tako da je bio stvoren odnos povjerenja i poštovanja prema onome čime se i oni i ja bavim. Kod većine zanatlija sam morao da odem i po nekoliko puta i nijednom nije bilo nikakvih problema u smislu ako treba nešto da se ponovo uradi ili da se uradi nešto novo.
Koliko su mladi ljudi danas zainteresovani da se bave zanatima? Postoji li nada da će se postojeći zanati uspjeti sačuvati?
Kao što smo već rekli sa promjenom ljudskih potreba dolazi i do promjena u pogledu zanatstva. Postojeći stari zanati mogu da se očuvaju, samo ako dođe i do promjene proizvoda, ali trebaju i stari proizvodi da ostanu sačuvani. Mladi su zainteresovani za zanate u onolikoj mjeri kolika je mogućnos zarade, odnosto omogućavali bavljenje tim zanatom normalan život. Takođe moram da kažem da su mladi zainteresovani za izradu nakita od ukrasnih perli, pravljenje suvenira i sl, što se podvodi pod kućnu radinost a samim tim i pod zanatstvo. Budućnost zanatstva zavisi u velikoj mjeri od pomoći države, što je i urađeno (oslobađanje poreza i fiskalizacije), razvijenosti turizma, mogućnosti izvoza, nabavke jeftinih repromaterijala. Stavljanjem zanata na listu nematerijalne kulturne baštine mi im možemo produžiti vijek ali pod uslovom da imamo zainteresovane mlade ljude koji žele da se nastave baviti ovim vidom privređivanja.
Možete li nam izdvojiti nekoliko zanimljivih i nesvakidašnjih zanata, ko se njima bavi i objasniti ukratko o kojim zanatima je riječ?
Za mene su svi pobrojano zanati veoma zanimljivi sa stanovišta i gledišta istraživača. Ali ako bih trebao da izdvojim neki od zanata to bi u prvom redu bili samardžijski, pletarski i kovački. Samardžijski i pletarski zanat su utoliko zanimljivi što se primjena njihovih proizvoda i njihov oblik vijekovima nije u mnogome izmjenio. Samar je proizvod koji služi za nošenje tereta uz pomoć tovarnih životinja, potpuno isto se i danas izrađuje kao i prije nekoliko stotina godina a namjena je ista. Potrebe za ovim proizvodom u prošlosti su bilo daleko veće ali on se i danas koristi za izvlačenje drveta iz šume iz onih mjesta na koje ne mogu da priđu savremene mašine. Takođe sličan je slučaj i sa proizvodima pletarskog zanata i danas sepet služi za istu namjenu a takođe je neophodan u većini seoskih domaćinstava. Kovački zanat je zanimljiv zbog tajni u izradi proizvoda koje kovači prenose generacijama, ove tajne se odnose na način pripreme kala. Kaljenje je poslednja od faza u izradi kovačkih proizvoda i ako kal nije dobar neće valjati ni proizvod. Kovački zanat ima veoma značajno mjesto i u mitologiji srpskog naroda, naročito što kovači rade sa željezom koje je htonski element.
U čemu se ogleda značaj ove monografije?
Značaj monografije je višestruk za Muzej Republike Srpske on se ogleda u tome što smo prikupili obimnu dokumentaciju, prikupili podatke o postojećim starim zanatima, izvršili fotografisanje današnjih zanatlija i procesa izrada proizvoda i slično. Za Republiku Srpsku je značajna što sada možemo da neke od istraženih zanata predložimo za nematerijalnu kulturnu baštinu, što ova monografija može da promoviše kulturne vrijednosti Republike Srpske u svijetu i slično. A za zanatlije je značajna u tom smislu što će biti prezentovani u monografiji, ona im je i svojevrstan vid reklame. Mada mislim da im je najznačajnije što su uvidjeli da neko, osim njih brine o starim zanatima, što će ostati zabilježeni imenom i prezimenom da su oni ti koji su to radili i što smo prikazali istorijate njihovih porodica.
Kada je u pitanju ova oblast, imate li namjeru da nastavite rad i istraživanje i u kojem pravcu?
Već sam počeo sa pripremama za nastavak istraživačkiog rada i pisanjem još jedne knjige o starim zanatima. Ove dvije knjige bi trebale da pokažu kompletnu sliku starog zanatstva kod nas. Pored samog prikazivanja postojećeg stanja zanatstva, otvaraju se i mnoge druge teme koje trebaju da se obrade. Trenutno sam stupio u kontakt sa šest zanatlija koji se bave zanatima koji nisu obrađeni u prvoj knjizi, kada odem na teren istražiću i te zanate. Za sada nam je najvažnije da prikupimo sredstva kojim bi mogli da ono što smo planirali i uradimo. Ministarstvo prosvjete i kulture i Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva će da nastavi sa podrškom a planiramo da apliciramo još kod nekih ministarstava i organizacija. Do sada smo obradili sjeverni i istočni dio Republike Srpske a sada planiramo da radimo u južnom dijelu, odnosno, Hercegovini. Takođe planiramo da se bavimo zanatima koji su vezani za prehrambenu djelatnost kao što su mlinarstvo i pekarstvo. Nadamo se da ćemo dobiti neophodna sredstva i završiti istraživanje u potpunosti Ovim putem želim da se zahvalim svim zanatlijama koji su nam izašli u susret, ministarstvima koja su nas podržala i svim onima koji su pomogli u realizaciji prvog dijela projekta „Stari zanati u Republici Srpskoj“.
Vezani tekstovi:
Prostor BiH arheološki je izuzetno bogat
Banjaluka ne smije ostati bez zelenih površina