Sarajevska publika večeras će imati priliku uživati u jedinstvenom opernom diptihu odnosno dvije opere u jednoj.
Diptih o sjeveru i jugu spaja tragediju “Cavalleria rusticana” i komediju “Gianni Schicchi”.
O spoju dva operska žanra, karijeri, izazovima i ličnom pečatu prilikom izvođenja umjetničkih djela razgovarali smo sa Aidom Čorbadžić, prvakinjom opere Narodnog pozorišta Sarajevo.
BUKA: U “Diptihu o sjeveru i jugu” publika prolazi kroz tragediju i komediju gotovo bez predaha – kako kao izvođačica gradite taj prelaz i gdje vam je lično teže da “ostanete u liku”?
Mislim da će za publiku to biti veoma zanimljivo iz razloga što će dvije tematski suprotne opere biti izvedene istu noć, jedna za drugom: tragedija pa komedija – a za nas izvođače je to vrlo precizan prelaz.
Moraš vrlo svjesno da zatvoriš jedan svijet i odmah otvoriš drugi. Meni je lično teže ostati u komičnom modu jer komedija ima nevjerovatan tempo i ne trpi ni trunku laži. U tragediju je lakše „uroniti“, a u komediji moraš biti budan svaku sekundu.
BUKA: U Gianni Schicchi pjevate Laurettu, lik sa jednom od najpoznatijih arija u operi – kako pristupate toj ulozi da ne sklizne u očekivano i šta je vaš lični pečat u toj interpretaciji?
Smatram da u operi ne postoji očekivano jer svaka nova izvedba nosi svoje izazove i samim tim, svaki put je drugačija…nova.
Ovo je druga produkcija u kojoj tumačim lik Laurette. Ja sam je ovaj put potpuno drugačije doživjela: ne kao čistu, naivnu djevojku koja moli nego kao mladu ženu koja je vrlo svjesna svoje situacije, zna šta hoće i koristi emociju, šarm da bi došla do svog cilja.
Moj pečat je upravo u tome da se ispod nježne muzike osjeti njena snaga volje.
BUKA: Predstava govori o balkansko-mediteranskom mentalitetu – časti, strasti, snalažljivosti. Koliko vi u tim obrascima prepoznajete i današnje društvo oko sebe?
Iskreno, prepoznajem ga svaki dan. Taj spoj časti, inata, strasti, snalažljivosti…to je i dalje naš mentalitet.
Vjerujem da će se mnogi prepoznati, možda i postiditi ali će se i nasmijati jer znaju da je to istina.
BUKA: Vaš put od hora do prvakinje Opere trajao je godinama – šta su bili ključni trenuci koji su vas oblikovali i jeste li ikada razmišljali da odete izvan Bosne i Hercegovine?
U periodu kada sam ja došla u pozorište, zaposliti se u horu Opere je bio sasvim prirodan put ka tome da nakon izvjesnog vremena postanete solista iako ste na vrata ušli s diplomom solo pjevača – soliste. Sada je to drugačije i solista se može postati tako što položite audiciju. Međutim, te dvije godine djelujući u horu su za mene zaista bile temelj bez kojeg nema ozbiljne karijere.
A odlazak vani? Naravno da sam razmišljala i radila van granica.To smatram veoma važnim. Ali isto tako vjerujem u važnost onoga što gradimo ovdje.
BUKA: Iza vas je veliki broj uloga – postoji li neka koja vas je najviše “koštala”, emotivno ili profesionalno, i zašto?
Svaka uloga nekako ostavi trag na nama. One uloge koje nas „koštaju“ su one u kojima daješ mnogo više nego što je tehnički zadatak i treba ti mnogo više vremena da se vratiš sebi. Jedna od takvih uloga je bila uloga Violette Valery iz opere „La Traviata“. S druge strane, imate uloge koje jednostavno igrate s velikom lakoćom, iskrenom srećom i vedrinom, a baš takva je uloga Mala Floramye koja me osvojila sa prvim notama. Inače, tu operetu je proslavila naša primadonna Gertruda Munitić koja je i danas zvučno ime na prostorima bivše Jugoslavije. Baš zbog toga sam imala još veću odgovornost prilikom spremanja te meni drage uloge. Osjećala sam da će mnogi željeti da uporede moju izvedbu sa izvedbom gđe Munitić. Na kraju, desilo se to da sam uspjela otkriti svoju Floramye, dati joj svježinu u pokretu, muzičkoj frazi… cjelokupnom tumačenju. Ponosna sam jer je ta moja kreacija prepoznata od strane kuće i za koju sam dobila nagradu.
BUKA: Kako danas vidite odnos publike prema operi – da li se mijenja i uspijeva li opera doprijeti do mlađe generacije?
Publika se mijenja i to je očigledno. Današnja publika traži direktniju emociju, brži ritam predstave… nekako mi se čini da nemaju strpljenja za formu opere kakvu smo nasliedili. Ali ja zaista vjerujem da opera neće nestati, samo će mijenjati oblik. Zapravo, već se mijenja. A mladi… ako im se priđe iskreno i bez elitizma, itekako znaju da je prepoznaju i zavole.
BUKA: Nakon svih ovih godina na sceni, šta vas i dalje pokreće da izlazite pred publiku – i ima li još uvijek treme?
Osjećaj uzbuđenosti koji vas obuzme kada izađete na scenu, prije otpjevanog tona, dok slušate tišinu tih par sekundi – to je nešto što je nezamjenjivo. I, da…trema postoji i dobro je dok je tako jer time sebi potvrđujem da mi je stalo, da sam tu i da ću dati svoj maksimum te večeri.