Meri Šeli je engleska književnica koja je živjela u XIX vijeku, a spada u klasike svetske literature.Njeno najpoznatije djelo jeste roman Frankenštajn (ili Moderni Prometej), napisan u stilu gotske fantastike i horora, koji se smatra začetnikom naučne fantastike i savremenog horora.
Meri Šeli u predgovoru za svoj roman “Frankeštajn” piše:
Za događaj na kojem se ovo književno djelo zasniva dr Darvin i neki od njemačkih fiziologa pretpostavljaju da nije nemoguć. Nemojte misliti da pristajem i na najmanji stepen ozbiljne vjere u takvu jednu zamisao, pa ipak, preuzimajući to kao osnovu za ovo djelo mašte, nisam smatrala da samo tkam seriju natprirodnih užasa. Događaj od kojeg zanimljivost priče zavisi oslobođen je hendikepa da bude puka priča o avetima ili opsenama. Priču preporučuje novina situacije koju razvija i, ma koliko bila nemoguća kao fizička činjenica, pruža mašti tačku sa koje može da opiše ljudske strasti obuhvatnije i nadmoćnije nego ijedna druga koja daje uobičajene odnose stvarnih događaja.
Nastojala sam da sačuvam istinu o osnovnim principima ljudske prirode, ali se nisam ustručavala da unosim novine u njihovom spajanju. Ilijada, tragični grčki ep – Šekspir u Buri i Snu letnje noći – i naročito Milton u Izgubljenom raju potvrđuju ovo pravilo. I najskromniji pisci, koji teže da pruže ili da dobiju zabavu iz svog rada, mogu bez predrasuda na prozno djelo primjeniti slobodu, ili prije pravilo, čije je usvajanje rezultiralo sa toliko izvrsnih kombinacija ljudskih osjećanja u najvišim djelima poezije.
Okolnosti na kojima moja priča počiva izložene su u neusiljenom razgovoru. Ona počinje djelom kao izvor zabave, a djelom kao sredstvo za vežbanje nekih neisprobanih snalažljivosti uma. Drugi motivi se mešaju sa ovim kako djelo napreduje. Ja sam u svakom pogledu ravnodušna prema načinu na koji će bilo kakve moralne tendencije koje postoje u osećanjima ili karakterima koje djelo sadrži uticati na čitaoca. Ipak, moja glavna briga u tom pogledu bila je ograničena na izbegavanje slabljenja efekta romana u sadašnjosti i na izlaganje ljepote unutrašnjih osjećanja, kao i na odlike univerzalne vrline.
Razmišljanja koja prirodno izviru iz karaktera i situacija junaka uopšte ne treba shvatiti kao dio mojih ubeđenja niti bi bilo opravdano iz djela izvesti zaključak da se njime stvara bilo kakva filozofska doktrina. Razlog dodatnog interesovanja autora je to što je ova priča nastala u veličanstvenom predelu gde je i radnja uglavnom smeštena, i u društvu na koje se ne mogu požaliti. Provela sam ljeto 1816. u okolini Ženeve. Vrijeme je bilo hladno i kišovito, pa bismo se uveče skupili oko plamena vatre i povremeno zabavljali jedni druge nekim njemačkim pričama o duhovima koje su nam slučajno pale u ruke. Te priče su u nama pobudile nestašnu želju da ih imitiramo.
Dva moja prijatelja (priča iz pera jednog od njih bila bi daleko prihvaćenija od strane publike nego bilo šta čemu se ja ikada mogu nadati da ću stvoriti) i mi smo se dogovorili da svako od nas napiše priču zasnovanu na nekoj natprirodnoj pojavi. Vrijeme je, međutim, iznenada postalo vedro, i ta dva moja prijatelja me ostaviše na putovanju među Alpima i izgubiše se, u veličanstvenim prizorima koje oni pružaju, sve pamćenje na svoje vizije duhova. Sljedeća priča je jedina koja je dovršena.“
Savremenost moralnih dilema, životnost karaktera i aktuelnost teme (u svjetlu pokušaja kloniranja ljudi i drugih naučnih prodora) čine ovo djelo nezaobilaznim štivom.