Već dva puta mi je na vrata stana zvonio čovjek u umrljanoj odjeći, s par mrlja na licu i kliještima u ruci. Isti čovjek, ista kliješta i isto pojašnjenje kako se skidaju radijatori u zgradi jer, eto, cure, prljaju stanove i mogu vam oštetiti sve. I svi su u zgradi već poskidali samo nisam ja.
Oba puta sam ga odbio, zadivljen idejama s kojima ljudi preživljavaju. Radijator je ostao na mjestu, da svjedoči vremenima kad mu je glavna zadaća bilo grijati i da u njegovoj utrobi ostane muzej prošlih života.
I dobro je da je ostaje, jer bi mi mlaćenje po njegovoj utrobi, moglo spasiti život.
Da je Bosna i Hercegovina smiješna zemlja uvjerila nas je zadnjih dana uzdrmana Zenica. Jedanaest potresa, koliko ih je izbrojano, ljuljanje Banja Luke, Sarajeva, Mostara i svih onih gradova iz kojih možemo čuti vijesti, s razlogom je izazvalo paniku.
No, bez razloga se mlako odgovara na tu paniku i savjetuje da, ukoliko nekoga zatrpaju ruševine, udara po cijevima od radijatora. Sve to u gradu desetljećima hladnih cijevi i skidača radijatora.
I ogroman snijeg u veljači učinio nas je smiješnima. Reći će neki da se reagiralo najbolje što se moglo, jer se protiv prirode i ne može mnogo. Drugi će reći kako se protiv nas samih ne može ništa, pa će nabrojati nespremne službe, sumnjive ugovore o čišćenjima, mutne poslove i sve što je jednostavno svugdje, osim kod nas.
Strahoviti požari što su opustošili nekoliko općina, pokazali su kako se s vatrenim stihijama nema tko boriti, a još manje s čim. Zemlja, koja ima prašumu, nema volje za kanader, a nabavka druge opreme je na nižim razinama, pa sve ostane na cisternama preživjelim rat, doniranim vozilima i dobroj volji neplaćenih gasitelja. Neki će reći – pošteno. Zemlja koja nema svoje nebo ne treba imati ni kanader. Drugi će pak čekati da prođe sezona plamenova i da priču o kanaderima speru kiše i da se zamuti očigledan dokaz o podijeljenoj zemlji. A onda će doći poplave i zatvorit će se krug.
Stoga ne čudi da će spas od zemljotresa biti udaranje po radijatoru. Drugog nam spasa nema. Potpisi na dozvolama za građenje kako kome padne na pamet i na čemu, novi katovi na starim temeljima, skupo će nas koštati. Sve zato jer se netko igrao maloga boga na zemlji.
Planova za neke spasilačke akcije nema, jer u Bosni i Hercegovini nema nikakvih planova za budućnost. Zaliha hrane nema, a neki je nemaju ni bez zaliha. I ljudskost je spala nisko, pa bi se moglo u prodavaonicama koje prežive rušenje opet naći jaje po cijeni od jedne marke.
Do tada nam, između priča kako je nama to ništa jer smo preživjeli rat, ostaje da, naviknuti na duševna maltretiranja i ljuljanja, brojimo podrhtavanje tla i slušamo kako nam se serviraju informacije o točnom vremenu novog potresa. Drugo ništa ne možemo ni očekivati. Znaju to oni što čekaju naknade od poplava i oni koji uzalud drže brojke šteta od snijega i požara.
Znaju to i oni koji se bave brojkama za sigurnost (svega i svačega) u ovoj zemlji. Zato, ako je suditi po iznosima utrošenim za zaštitu bilja, svima bi nam najbolje bilo da smo biljka. Toliko su potrošili na zaštitu da biljkama ne može biti ništa ako ih zatrpa. A ne moraju ni udarati po radijatoru.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala Bitno.ba