Da je u dvadesetim i tridesetim pameti kao u pedesetim i šezdesetim, ovaj bi život bio znatno snošljivija priča. Već čujemo oficijelnog predstavnika mlađih generacija kako debatira: “A da je u pedesetim i šezdesetim snage, svježine i radosti kao i dvadesetim i tridesetim, naš život bio bi bajka.”
Ali, pošto u ovoj rubrici već godinama raspirujemo sistematski prezir prema omladini i svemu što tukne na mladost, u ekstremno superiornom i nadmenom raspoloženju ignoriramo tu upadicu i vraćamo se predmetnom slučaju. Dakle, kako biti mudar i šta je mudrost? Lakše je odgovoriti šta nije. Mudrost nije dostojanstvena starina koja sjedi na zdencu znanja i tolstojevski uzvišeno sipa okolo bisere spoznaje svima koji su zainteresirani. Na svu sreću, niko nije željan tuđih mudrosti, što nama glupima olakšava postojanje. Zato nas ovdje zanima ona prizemnija, svakodnevna mudrost: kako iz slučajnog susreta na ulici izaći neokrnjen, bez obaveznog kajanja (“Joj, jesam glup, pa šta mi bi da lanem ono?!”). Kako disciplinirati glupavi jezik da ne podmeće glavu tamo gdje mudri trustovi ne turaju ni nogu? Znači, prije nego bilo šta laneš, sjeti se onog aforizma: “Pažnja, prije upotrebe jezika obavezno provjeriti je li uključen mozak.”
Moramo se u konvencionalnim dijalozima stotine puta propisno isprovaljivati da bismo sto i prvi put umjeli voditi standardnu razmjenu beznačajnosti bez rizika da ćemo uvrijediti drugu stranu ili na mrtvo ime izofirati sopstvenu.
Ali, lakše je neko pravilo definirati nego ga implementirati na ulici. Prolaze godine, lete decenije, a naša glupost jača li jača. Ostarivši, čovjek i dalje pravi istu količinu mahnitluka koju je pravio ranije, iste one kardinalne, neoprostive, drastične greške. Samo je sad bremenitiji zrelošću i više se ne sekira kao prije. E to je mudrost, kad dođemo u godine u kojima mnogo mirnije prihvatamo sopstvene gluposti. Zuko Džumhur na jednom mjestu kaže: “Meni se čini da je to nešto što dolazi s godinama, s iskustvom, čak i s ljudskom tromošću i umorom koji snađe čovjeka u zrelim i poznim godinama. S usporenošću pokreta, sa smanjenim prohtjevima, s umornim duhom i tijelom, čini se, eto, da čovjek tako postaje mudar.”
E tek sad, nakon uvodnih napomena, usuđujemo se nagovijestiti šta bi to, do vraga, mogla biti mudrost:
Mudrost je kad upečatljivo i misteriozno šutiš, jer nakon dugogodišnjeg istraživačkog rada znaš da je to najpouzdaniji metod prikrivanja sopstvene gluposti.
Mudrost je kad tijelo počne da gubi prvobitnu, mladalačku konfiguraciju, a tebi svejedno, nego si sav nekako samouvjeren i pun sebe. “Šta mi fali, nikad nisam bolje izgledao.” Od te preskromne tvrdnje počinje tvoje zadovoljstvo životom, sobom, okolinom i svijetom.
Mudrost je kad više nigdje ne žuriš, jer znaš da si na sve zakasnio. Mudrost je kad nakon početnih (mladalačkih!) lutanja naučiš tako dobro lagati da i sam počneš vjerovati u sopstvene laži. Mudrost na kvadrat: kad vjeruješ u svoje lagarije, ali ih ne uzimaš zaozbiljno.
Mudrost, to je kad od sopstvenog pamćenja napraviš selektivnu kategoriju. Sve ono kad si ispao glup temeljito pozaboravljaš, a ono gdje si, kao, nešto briljirao, zlopamtiš stoljećima. I još redovno naglas evociraš uspomene, na konsenzualno oduševljenje tvojih najmilijih.
Gaji bezbrižno odbijanje odgovornosti za stvarnost. Mudrost je kad si bogato obdaren željom da ne doprinosiš općem napretku. Mudrost je kad pustiš čovječanstvu da se bez tebe pobrine za sebe, a ti se okreneš radikalnom hedonizmu. Svijetu je ionako dobro bez tebe, vidiš da se niko ne buni.
Najeminentnije ljenčine našeg vremena znaju tajnu: jedanaest mjeseci godišnje rmbačiš kao konj, da bi onih preostalih 30 dana sebi od života mogao napraviti pakao. Zato okreni svoju stvarnost – jedanaest mjeseci ne radi ništa, da bi onog dvanaestog mogao malo da se odmoriš od svega.
Izabereš neku prijatniju formu postojanja i odmah su ti sve koze na broju. Recimo, zašto ne bi bio bogat? Pa to agregatno stanje automatski rješava znatan dio tvojih tekućih briga, od računa i kredita, preko pokretne imovine do stambene problematike… Drugim riječima, zašto biti kokuz kad već možeš biti izuzetno imućan?
Mudrost je kad onu izlizanu floskulu volim seks i rado ga se sjećam, usljed djelovanja objektivnih faktora, zamijeniš drugom, modernijom: ‘ta će seks.
Ako tvoje djelovanje ne vrijeđa javni moral, onda nešto nije u redu ili s tvojim djelovanjem ili s javnim moralom. Ako je s tvojim djelovanjem sve u redu, onda nešto nije u redu s tobom.
Mudrost je kad više ne možeš uzbrdo, a nizbrdo ti se još ne da. Nego zasjedni tu gdje jesi, nema bolje pozicije od konstruktivne stagnacije. Ako se ovi iza tebe pobune i htjednu da te poguraju, pogledaj ih poprijeko i dobaci jedno ukusno, strogo mrš.
Mudrost je kad sklopiš pakt (ili da upotrijebimo jedan aktuelni pojam – koaliciju) s nečistim silama, neprincipijelnim snagama, sumnjivim elementima. Pomogni ti meni, pomognit ću ja tebi. I eto prosperiteta, ako već ne općeg, a onda bar individualnog.
A za to smo se, valjda, sve ovo vrijeme borili?
Tekst je preuzet iz Gracije