Negdje u dvadesetoj minuti, nakon vijesti o našim jadima, pa o jadima svijeta, u dnevniku jednog javnog emitera, onoga dana kada su požari bjesnili na svim krajevima BiH, pročitana je vijest kako vatra ugrožava čak i ljude.
U svim normalnim zemljama, vijest o proglašenoj prirodnoj katastrofi, o situaciji kada priroda nadjača čovjeka i kad mu pokaže da je tek sitna mrvica, bila bi udarna vijest. Izvještavalo bi se, analizirano i upozoravalo. Ali, ne i kod nas. Udarna vijest bila je kako mišljenje na državu spada na sitne mrvice a kako svađa velikih vođa raste, razdvaja dojučerašnje partnere i kako sve stoji na mjestu.
Opet, po tko zna koji put, udarna vijest, kojom smo ošamareni iz poslušnog studija, bila je kako sve stoji na mjestu.
Do tada na mjestu nije stajala vatra. Na mjestu nije stajala i nemoć vatrogasaca i nebriga odgovornih. Tek se negdje na listovima poslušnih novina provukla priča kako je kupovina kanadera zapela. A zna se zašto. Zbog sitnih mrvica brige za državu i krupnih želja da ovaj ili onaj bude vlasnik zrakoplova.
Nije se javio ni zapovjednik Civilne zaštite. Ovog puta nije bio na doručku preko bare, ali ni kao upravitelj u kriznim situacijama, ni kao ministar šumarstva, nije smatrao da treba reći riječ o požarima. Iako radi u dvije smjene.
S druge strane, neki tvrde da platne liste na kojima su oni koji bi trebali gasiti požare, govore o pravim malim četama. No, kad je stati u red za crijevo, nema ih. Kad je stati na platnu listu, naravno, ima ih i viška. S druge strane te strane, reći će se kako je to politička smicalica i kako platna lista ima dobre razloge svojeg postojanja.
Srećom, nebo je poslalo nešto kiše, pa su se požari primirili. Hrvatska je poslala kanadere iako su neki, nezahvalno rekli, kako su gasili ugašeno. I opet se rodila udarna vijest o našem bezobrazluku i nezahvalnosti. Da mi imamo kome što poslati o tome bismo brujali na sva zvona. Kao što brujimo na sva zvona kada pošaljemo dio naše jedne vojske u nečiji tuđi rat. Do tada helikopteri te vojske ili padaju ili ne mogu uzletjeti.
Izmučeni vatrogasci ponavljaju kako su požari podmetnuti, a jedini spas za šumu mogao bi biti da je nečiju šumu potpalio netko drugi. Da je planula bošnjačka šuma zbog hrvatskog upaljača i da je Srbin potpalio nečiju tuđu šumu, reagiralo bi se odmah i sve bi bilo u prvim sekundama svih vijesti.
Ovako, ništa. Čak ni zakon o šumama nikoga ne zanima, jer u šumi se sve dobro skriva, pa ni priča da vlade padaju zbog sječe i pilanja na crno kojoj istražitelji ne mogu ništa.
Da je netko drugi potpalio šumu, svi bi skočili na noge. Kao što bi skočili da su tone ribe u rijeci pobili Srbi, Hrvati ili Bošnjaci. Ovako od prirodne katastrofe jača je ona neprirodna katastrofa iz udarnih termina i naslovnica. Oni sa sitnim mrvicama misli na budućnost i s ogromnim željama za meko ispod sebe, veća su katastrofa od svih požara. Pustoše zemlju, a nema ih tko ugasiti.
tekst preuzet sa prijateljskog portala bitno.ba