Ako se nekome bude dalo pisati i ako ovo vrijeme uopće zaslužuje da bude zapisano i upamćeno, namučit će se da pojasni nekome tamo u budućnosti što se to dogodilo u BiH ovih dana. Možda bi bilo najbolje da se napiše: Nije se znalo ni tko pije ni tko plaća…
Neće se pogriješiti ako se napiše kako su se svi kleli u ispravnost svoje zadnjice da zadrži određenu fotelju, kako se nisu birala sredstva da se netko domogne vlasti, kako se spominjala demokracija, pravo, pravda, pravičnost. No, pogriješit će se ako se ispusti činjenica da nitko nije govorio o poslovima, o siromaštvu, o proizvodnji mladih beznadnih glupana na fakultetima i svim minusima koji samo rastu i rastu.
Zaklinjući se u svoja prava i proklinjući prevare, jedni su došli da zamijene druge. Baš kao što su i oni jedni prije njih došli da zamijene njih. Ni prvi ni drugi, ni zamijenjeni ni zamjene nisu napravili ništa. I neće. To je svima jasno.
Da je običnim ljudima – a pod običnima smatram one koji se susreću sa stvarnim životom u BiH, bez fotelja, bez sigurnih primanja i sa svakodnevnom mišlju da odu – dosta njihovih zapjenjenih igrarija i osvajanja pozicija za što lakše hvatanje keša, govori i činjenica da ljude u BiH nije na ulice istjerala niti jedna fotelja oko koje oni reže.
Ignorira se politička borba, nacionalna ugroženost, prepucavanje i preglasavanje. Život je ugrožen. Ono malo stvarnog života, kojeg su počeli nagrizati.
Picin park u Banja Luci najveća je revolucija u BiH posljednjih godina. Čokoladna revolucija u Mostaru najmasovnije je okupljanje Mostaraca. Masovnije i od proslave Nove godine na otvorenom koje su ukinute jer, osim što nitko više ne da pare za normalne stvari, gradski oci i očusi se boje masovnih okupljanja.
Sačuvani kamen u Trebinju dokaz je da ljudi ne vjeruju više bogovima koji šeću pokradenom zemljom.
Zapjenjenim kravatašima trebalo bi biti jasno da mete njihovih zadnjica, sanjane fotelje u parlamentima, domovima, ministarstvima, nadzornim odborima, u koja mogu ući samo njihovi, a nikako sposobni i pametni ničiji, ne zanimaju običan puk.
Kost bezidejne politike koju glođu, kao paščad za koje su donijeli zakon, nikome više nije zanimljiva. Sve onda dok ne dirnu u stvari, koje su ostale da jedine čovjeka u razjebanoj zemlji kao što je Bosna i Hercegovine čine čovjekom, ne postanu meta njihovih uglancanih zubala.
Ljudi iz Picinog parka, umazani čokoladom s mostarskog trga i opečeni kamenom iz Trebinja mogu dati još stotinu godina gospodi kravatašima da se kolju i ciljaju hemeroidnim zadnjicama sve svoje snove. Sve onda dok ne dirnu u ono malo ljudskog što su ostavili ljudima. Ljudski je imati park, ljudski je imati grad. Obične ne zanima njihov plijen. Taj plijen nije ljudski, kao što nije ljudska politička kletva i zakletva da sve što rade, rade da se ispravi nekakva nepravda.
Picin park, čokolada u Mostaru i kamen u Trebinju dokaz su da obični ljudi ipak mogu stvoriti masu kojoj se ne plaća za prosvjede. Picin park, čokolada i kamen dokaz su da ljudi mogu ustati protiv gospode kravataša, foteljaša, platformaša, koalicionaša, nacionalista, narodnjaka, pozicije, opozicije i svih ostalih šupljaka.
S govornica, za koje nitko nikada nije pokazao račun, čut ćemo kako je na snazi još jedna politička kriza u Bosni i Hercegovini. Čut ćemo kako samo jedni rade ispravno, kako drugi gaze sve što ne treba gaziti. S druge strane, čujemo kako rekordan broj ljudi želi u vlast i kako će se na listama za izbore naći do sada najveći broj onih koji misle da nude rješenje.
Na kostima koje glođu kravataši sve je manje mesa. Rješenje je u ljudima iz parka, s trga i s kamena. Samo da preko noći ne zavežu kravatu…
Preuzeto sa prijateljskog Bitno.ba