Moja je ulica sinoć bila zavijena u crno. Ni kad je umro Tito nije bilo tiše. Ne tule sirene, ne čuju se ni topovi ni kalašnjikovi.
Starice su sa sijedih glava poskidale kockaste šeširiće. Majke su bebe iščupale iz kockastih dresića a onda mrsku krpicu bacile u kontejner.
Muškarci su tresnuli hrvatsko kockasto pivo u zid i tužno češkali jaja, alergija na kockastu boju za jaja.
Djevojke su demonstrativno izvukle iz gaćica kockaste uloške a žene mojih godina popile zeleni apaurin. Nije kockast ali to više i nije bitno.
Sve mi žene zaljubljene u Bilića, ima nas tri hrvatska milijuna, sa kockastim suzama u kockastim očima gledale smo sinoć u našeg heroja koji je vodio “jedanaest heroja”. Tako ih on zove.
Nema više Hrvatske. Sve u što smo vjerovali, jedanaest pari kvrgavih nogu, uništilo nam je snove i budućnost. Španjolska, to smeće od zemlje koje mrzi sve što je hrvatsko zatrla nas je uz pomoć pokvarenog suca.
Zašto, zašto, o zašto smo ispali? Čime će se ovih dana baviti naši muževi, naši sinovi, naši unuci, naša Vlada, naši ministri… Sve će stati, sve je sinoć stalo.
Tko će dočekati one silne čartere koje smo još jučer razdragano ispraćali? Veseli, svi odreda kockasti putnici govorili su u mikrofon, bit će deset nula. Ovo je biti ili ne biti. Mi smo najveći! Ovo je Hrvatska! Bilić heroj, ne zločinac! Mi smo Bilićevi Bilić je naš! Biliću, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela.
A kad tamo. Mome sam mužu u zadnji tren izvukla bombu iz usta koju je, kad pobijedimo, mislio baciti u vrt susjeda Slovenca. Jedino se na krovu njegove kuće nisu vijorile kockice.
Da nije onih dragih Hrvata koji su bacali baklje na teren, razbijali sve oko sebe i mlatili se sa policijom, naš bi boravak u Poljskoj bio besmislen. Ovako, ipak smo im pokazali.
Naši milijarderi možda ne znaju zabiti gol ali zato naša sirotinja zna paliti sve pred sobom i još podivljati kad na terenu ugleda kakvog, bože mi oprosti, crnca.
Civilizirani svijet se zgraža. Nad čim? A tko voli crnce? A tko voli Poljake? A tko voli Španjolce? I oni mačkožderonje. Da su ostali doma mi bismo pjevali, neka pati kome smeta Hrvatska je prvak svijeta.
Jebeni sudac je bio bijelac, da je bio crnac kukala bi mu majka kovrdžave crne kose, sredili bi ga naši dečki iz publike, ovako… Zajeb’o nas.
Da se ne govori da nismo pojma imali da je Srbin. A mogli smo doći do tog podatka. Samo Srbin može Hrvatskoj onako suditi. Četnik prokleti. Zatrlo mu se sjeme, dabogda!
A oni “heroji”… Zašto ne dođu doma, bar na dan? Da im se najebemo herojske majke. Izdali su Domovinu i vratili se u svoje zemlje.
Najmanji među njima, u čije smo noge polagali najviše nade, već ove sezone odlazi igrati za neki španjolski klub. Jedan i jedan su dva.
Mi glupi Hrvati. Kad izgubimo skrijemo se u mišju rupu i tamo kockice suzama topimo a kad pobijedimo sve pred sobom pretvaramo u prah i pepeo. E da je obrnuto. Ova bi zemlja sasvim drugačije izgledala.
Vedrana Rudan: Gay Pride Poljska 2012