Nisveta Džanku vidio sam prvi put uživo u Gabeli kraj Čapljine na pogrebu njegova cimera iz studentskih dana, zajedničkog prijatelja, pisca, pjesnika i prkosnika životu Dragana Šimovića.
U masi onih koji su došli ispratiti pjesnikovo tijelo, isticao se Džanko svojom krupnom pojavom, nekako pognutom kao da je pazio da ne zakači nebo.
Drugom prilikom nisam mogao odoljeti u jednom mostarskom zadimljenom klubu da mu priđem ohrabren mlakom pivom iz smrdljive plastične čaše i kažem kako i moj grad ima stotine čudesa koje nije snimio, a trebao bi.
Valjda naviknut na čudake koji mu žele prići, prihvatio je razgovor i rekao kako njega samo treba zovnuti. Ja sam rekao kako ćemo se već nekako naći i smisliti način da ostvarimo nešto što sam zakomplicirao u svojoj glavi. I nikada se nismo poslije toga našli, niti je Džanko, onako jednostavno kako je to samo on znao, moj grad pretvorio u svoje dvorište. Stotine čudesa ostala su čudesa. I možda samo meni.
A svoja čudesa ne daju i neki ljudi u Banja Luci. Dok ufoteljena vlast tvrdi kako park nikada nije bio park, napokon nepodijeljeni i neoznačeni, napokon sjedinjeni ljudi, prkosni, pa makar i zakačili nebo, traže da u moru asfalta ostane dio grada u hladu.
No, njihovo čudo, upalo je u ruke malo drugačijih čarobnjaka, povezanih nevidljivim nitima, koje ne pucaju, nego stežu i crtaju pravila što je život i kakav mora biti.
I reći će netko: Ma kakav park, BiH ima većih problema. I ima. U još jednom prosipanju pameti po zasićenom tlu političkim nebulozama, čujem kako je nova politička kriza u Bosni i Hercegovini došla u najgore moguće vrijeme, u vrijeme kada uposleni ”u bh. organima” nisu zadovoljni svojim poslovima i kada svi drugi građani nisu zadovoljni ”kvalitetom života”.
Ispada da Bosna i Hercegovina ima organe i da ima kvalitetu, bilo čega, pa i života. Organi BiH odumiru i ona se pretvara u bezobrazni organ, s koje god strane da okrenete tijelo, a kvaliteta života odavno nije kvaliteta. Niti je život u BiH život.
Jer, u kojoj to zemlji još morate uvjeravati nekoga da je park park i da, ako već ubijaju pluća kojima ne daju posao, sigurnost i budućnost, onda barem trebaju ostaviti ”ledinu” da pod vedrim nebom možete na miru reći da ima nešto lijepo u cijelom ovom jadu od kvalitete.
U zadnjem pozdravu s Draganom Šimovićem, čovjekom koji se borio s nametnutim vrijednostima i prkosio njihovom besmislu, nakon zamišljene kave i savjeta o bolnom želucu, rekao mi je kako žuri nešto napraviti i da treba uvijek raditi. U jedinom razgovoru, Nisvet Džanko mi je rekao kako je jednostavno pokazati čudo i da to treba napraviti.
A eto, obojica su otišla obavljena posla ali i ostavili brda čudesa za nastaviti. Ostali su samo oni, što nam uništavajući svaku nadu u bolje, ne daju ni malo čudo da u njemu zastanemo i kažemo kako imamo nešto lijepo i kako se isplati boriti.
Oba skupljača čudesa su u zadnjim danima željela raditi. Zbog takvih ljudi ne bismo smjeli dopustiti ufoteljenim zvijerima da naša čudesa pretvore u svoja i da nam se sva borba svodi na otići.
Preuzeto sa prijateljskog portala www.bitno.ba
Vezani tekstovi : Može li pica doći glave gradonačelniku?