Kad vam je netko zadnji put došao nenajavljen u goste? Ono, prolazio, pa svratio. Na kavu, usput. Hmmm… Meni nije već jako dugo. Prijatelji me obično nazovu, na mobitel, naravno. Ili mi pošalju sms: Doma si? Da navratim?
A kad ste zadnji put gledali u enciklopediju ili rječnik? Ima više godina, sto posto. Moji rječnici, enciklopedije, monografije stoje i skupljaju prašinu. Jedino Anićev Rječnik hrvatskoga jezika ima neko počasno mjesto, al’ nisam ga (pre)dugo ni dotakla. Sve mi se čini, preselit će s police u sobi ravno u garažu, čim mi za nešto ponestane mjesta. Jer, Google mi je friend…
Mogu tako unedogled. Kad sam zadnji put neku veću kupnju obavila gotovinom? Kad sam napisala razglednicu? A pismo, onako rukom? Platila neki račun stojeći u redu u banci, pošti ili Elektri?
Ma, nemam pojma.
Ni liječniku više ne moram, ako nije ništa ozbiljno. Čujemo se, napiše mi virtualni recept, a ja podižem lijek u bilo kojoj ljekarni u Hrvatskoj. Praktično, da.
Ja još jedino na tradicionalni način obavljam šoping. Volim trgovine, volim dotaknuti stvari koje ću kupiti, volim isprobavati, pričati s prodavačicama… Nisam za eBay. Priča mi prijateljica, baš danas, kako odavno nije bila u trgovini, sve joj je zgodnije, jeftinije, bolje kupiti na eBay-u. Uvjeravam je da je šoping ritual, da nema smisla ako se usput ne družiš s ljudima, ako ne ulaziš u kabine dok te ispred čekaju barem dvije članice stručnog žirija.
Preko neta je stoput bolje, tvrdi ona. Ma, kaže, vidjet ćeš, nećeš ni ti još dugo. I nekako joj vjerujem.
Neću sad o otuđenju. Ni o međuljudskim odnosima. Ni o brzini kojom živimo.
Al’ baš nešto razmišljam kako odavno nisam čula da oko zgrade neko dijete ispod balkona doziva prijatelja. Mi smo to radili. Lijepo izađeš na ulicu, staneš pod prozor ili balkon i dozoveš si prijatelja. Pa se onda igraš s njim.
Isto smo radili kad bi nam nešto trebalo od kuće. Maaamaaaa, stala bih i vikala. Pa bi se ona navirila. Baaaaci mi looooptu, viknula bih. I lopta bi doletjela.
I ona je mene zvala kad bih morala kući.
Što je sljedeće?
I tako je cijela ulica znala kad sam ja nešto trebala i kad sam trebala doći kući. Dobro, ponekad su znali i zašto sam morala kući, jer sam se nadmudrivala i raspravljala na temu “a još maaaalo”…
Danas za to služe mobiteli, ima ih svako dijete i prije nego krene u školu.
A mi ne znamo ni kako nam se zovu mali susjedi, jer oni i njihove mame ne urlaju i ne dozivaju se. Imaju mobitele.
Sjećate se informacija u školi? I to će uskoro postati prošlost. Zasad samo u tri škole u Hrvatskoj, uskoro u svima. E-imenik. Čudo. Ocjene virtualne, opravdani i neopravdani sati virtualni. Zadaćnice, ispričnice… sve online. 70 nastavnika i 270 učenika iz devet razreda hrvatskih srednjih škola umjesto dobrih starih tamnoplavih imenika imaju e-imenike. Već se govori i o e-udžbenicima.
I nemojte me krivo shvatiti. Nisam ja protiv informatizacije, mobitela, interneta i svih divnih blagodati našeg doba. Naprotiv. Ma, naravno da je brže, jednostavnije, praktičnije poslati e-mail, platiti račune internet-bankarstvom, organizirati neki dogovor mobitelom… O društvenim mrežama da i ne govorim.
Nemam ništa protiv.
Samo se ponekad pitam što je sljedeće…
Jer ne tako davno skype je bio totalni SF.
Što, hoćemo se za nekoliko godina moći teleportirati ili…?
I ponekad se malo brinem, jer odavno nisam čula klince da nabijaju loptom na igralištu pored moje kuće. I odavno nitko nikoga nije dozivao pod balkonom…
Tekst preuzet sa portala Al Džazire