Jedinstvena vrsta magije postoji u njemu. Nešto što ne mogu riječima opisati. Želim tog klinca. Ime mu je Marlon Brando. Redatelj Elia Kazan na taj je način uvjeravao producente kako je tada nepoznati Brando idealan izbor i za filmsku ulogu Stanleyja Kowalskog u “Tramvaju zvanom Čežnja“ (1951.). Producenti su jedva pristali uzeti “tog klinca“. Ali, kad su ga vidjeli na djelu nisu zažalili. Jer, ništa se dotad nije moglo mjeriti s Brandovom glumačkom eksplozijom atomske snage.
Brandov “Stanley Kowalski iz kamenog doba“ bio je iznad uloge. Tako sirov. Toliko stvaran. Gledateljima koji ga prethodno nisu vidjeli na kazališnim daskama dolazilo je da “ulete“ u ekran i spase sirotu “Steee-luuuu“ (Kim Hunter) te sestru joj Blanche DuBois (Vivien Leigh) od njegova sadizma. Iako su duboko u sebi bili svjesni kako bi ih usput mogao zavesti, iskoristi svoju bestijalnu privlačnost da manipulira njima kao sa svojom ženom, čežnja za glumcem bila je postojana poput istoimena tramvaja. Kako i ne bi kad je Kowalski bio pr(a)va filmska seksualna ikona. Znojni Apolon radničke klase. Mišićavi tip u raskidanoj košulji, s osmijehom od milijun dolara. Netko tko je podjednako uzbuđivao “straight“ i “gay“ populaciju.
Doista, Brando je bio magnetski subjekt kamere. Redatelju je bilo dovoljno samo da ga ima pred objektivom. No, otkad se pronašao u glumi, nakon niza godina lutanja (rekao je kako bi s vremenom vjerojatno postao pljačkaš, što ne bi bilo neočekivano s obzirom na problematično djetinjstvo i buntovnu prirodu, odnosno prkos koji je podjednako demonstrirao na ekranu i izvan njega), Brando se nije zadovoljavao tek svojim “pin-up“ magnetizmom, time da “neki ljudi baš imaju upečatljive face“ (Terry Malloy – “Na dokovima New Yorka“, 1954.).
Bio je transfuzija svježe krvi u filmskoj glumi. Glumački kameleon najviše klase. To je bilo jasno od njegove prve filmske uloge u “Ljudima“ (1950.) – gdje je utjelovio ratnog veterana paraplegičara – za potrebe koje je, dekadama prije manijakalne posvećenosti Daniela Day-Lewisa, živio u veteranskim bolnicama, boravio u invalidskim kolicima i provodio vrijeme s pravim pacijentima.
A tek “Na dokovima New Yorka“? Jednoga dana, netom pred snimanje, Brando je pitao Kazana da ga provede kroz lokacije u njegovoj odori Terryja Malloyja kako bi dobio “osjećaj za ulogu“. Unatoč tome što još nije bio megazvijezda, kao poslije upravo tog filma, prethodni uratci ipak su zapečatili njegovu popularnost u javnosti. Kazan je rekao kako nema šanse da ga nitko ne prepozna. “Pokušajmo“, dobacio mu je Brando.
Šetao je, tako, cijeli dan s jednog kraja newyorških dokova na drugi, pio pive u kafićima, a da ga nitko, baš nitko, nije pitao za autogram. Brando je doslovce “nestao“ u liku. Svi su u njemu vidjeli samo još jednog neuglednog, običnog lučkog radnika koji je “uvijek mislio da će duže živjeti bez ambicije“.
Na veliku sreću redatelja poput Kazana, Brando je likove, prodirući im u najdublje misli i njihovu motivaciju čineći uvjerljivom, hrabro odvodio na mjesta na koja se malo tko usudio poći. Kao da je doista želio biti “puž na oštrici britve, sliniti, puzati i preživjeti“, kako je u “Apokalipsi danas“ (1979.) rekao njegov pukovnik Kurtz, simbol ljudskoga ludila tijekom Vijetnamskog rata. Zapravo, Brando je slijedio svoju intuiciju, instinkte. Prema receptu kojeg mu je prepisala “metodska“ učiteljica Stella Adler, izvlačio je najdublja iskustva kako bi bolje interpretirao lika kojeg glumi. Odlazio je iznad unutarnjih osjećaja. Rabio maštu da obogati ulogu, premda je nosio crni oblak drame sa sobom iz pravoga života.
Ipak, suprotno onome što mu je rekla Eva Marie Saint u “Na dokovima New Yorka“, sjajnom američkom odgovoru na talijanske neorealistične filmove, u cijelom Brandovom tijelu jest postojala “mrva romantike, osjećaja i ljudske dobrote“. Njegovi su nezaboravni likovi, od Kowalskog preko dona Corleonea (“Kum“, 1971.) do Paula iz “Posljednjeg tanga u Parizu“ (1972.), bili kadri mučiti, ubijati, pa i silovati (sjećate li se legendarnog korištenja maslaca?), ali Brando je te akcije – iz nutarnjih konflikata, gledajući u odraz vlastita života – načinio istodobno strasnima, poetičnima i tragičnima.
Mogao se bez problema pojaviti u mjuziklu (“Guys and Dolls“, 1955.) i ljubovati kao vojni časnik s japanskom plesačicom (“Sayonara“, 1957.), igrati jednog Marka Antonija (“Julije Cezar“, 1953.), meksičkog revolucionara (“Viva Zapata“, 1952.), nacističkog vojnika (“Mladi lavovi“, 1958.) ili vođu buntovne motociklističke bande (“Divljak“, 1954.).
S potonjom ulogom, kao Johnny Strabler, postao je heroj za novu, nemirnu generaciju pedesetih, desetljeća kojim je apsolutno dominirao s pet glumačkih nominacija za Oscara u sedam godina. Međutim, kako je Brandu slava bila kao monstruozna grba na leđima koji nijedan kirurški nož svijeta ne može odstraniti, postupno je prorijedio nastupe u filmovima koji su mu šezdesetih ionako lošije prolazili kod publike (“Jednooki Jack“, “Pobuna na brodu Bounty“).
Svejedno, kad god bi se pojavio na ekranu, posebice u renesansnim sedamdesetima (“Kum“, “Posljednji tango u Parizu“), pa i u suton života (“Tko je kome smjestio“, 2001.) napuhan, s preko 150 kilograma, uvijek bi nas podsjetio na jednu rečenicu njegova Stanleyja Kowalskog. Ja sam kralj ovdje, ne zaboravite to.
Najbolje uloge
U anketi filmskog časopisa “Hollywood“, objavljenoj netom poslije Brandove smrti u srpnju 2004., prema mišljenju vodećih hrvatskih kritičara kultni glumac najbolje je uloge ostvario u “Kumu“, “Tramvaju zvanom Čežnja“, “Na dokovima New Yorka“, “Posljednjem tangu u Parizu“ i “Apokalipsi danas“.
Labuđi pjev
U posljednjoj fazi karijere Brando je ostvario ponajbolju ulogu u filmu “Don Juan De Marcou“ (1994.). Posrijedi je bila gotovo pa metafilmska uloga, s obzirom da mu je nadređeni tupio kako je “najbolji, ali vrijeme je za povlačenje“, jer je “izgorio i već mjesecima radi mehanički“. “Bit će to sjajan labuđi pjev“, rekao je Brando, pa makar labuđi pjev zapravo ostvario pored (nasljednika) De Nira u “Tko je kome smjestio“.
Don Juan de Marlon
Marlon Brando imao je bezbroj afera na snimanjima filmova i bio je biseksualac, slično kao Paul Newman. Samo, za razliku od Newmana koji je “to radio u tami“, njega su uvijek “uhvatili spuštenih hlača“. Vivien Leigh bila je jedna od rijetkih koju nije imao srca zavesti jer je njezin suprug, Brandov suparnik Laurence Olivier, bio “tako dobar tip“.
Bježanje od slave
NAJ-CITATI Nekako se ipak najviše pamti Brandov bolni, animalni krik “Steeee-llaaaa!“ iz “Tramvaja zvanog Čežnja“.
KREATIVA Suprotno Sinatri, partneru iz mjuzikla “Guys and Dolls“, Brando nije nijednu scenu odglumio na isti način.
SLAVA Mrzio je slavu koja mu je iznenadno došla u goste i nije htjela otići; proveo je život bježeći od nje.
TABLOIDI Voljeli su ga jer mu je privatni život bio fascinantan spektakl (propali brakovi, samoubojstvo kćeri…).
PRKOS Na setu “Pobune na brodu Bounty“ stavljao je slušalice na uši kako ne bi čuo upute Lewisa Milestonea.
Tekst je preuzet iz Slobodne Dalmacije