Sadašnji kreditni rejting zemlje na donjoj je granici. Sljedeći korak je tzv. smeće.
U
prvim projekcijama proračuna iščitava se intencija Vlade da udovolji
dijelu tih očekivanja – režu se subvencije poljoprivredi, smanjuju se
proračunska davanja zdravstvu, obrazovanju, znanosti, regionalnom
razvoju, zaštiti okoliša, pravosuđu, policiji, obrani. Uštede i
racionalizacije najavljuju se u državnoj upravi i javnim poduzećima.
Porez
na dodanu vrijednost – PDV – već je povećan. Iznosi 25 posto i među
najvišima je u Evropi. To je bila prva ekonomska mjera Milanovićeve
Vlade. Koliko god se Vlada trudila obrazložiti da će unutarnjom poreznom
preraspodjelom nastojati izbjeći opće povećanje cijena i udar na
građane, on će biti neizbježan.
Ostavimo podrobniju analizu
budžeta ekspertima. Ono što zanima širu javnost su efekti Vladine
politike, kratkoročni i dugoročni, na njihov svakodnevni život.
To je u ovom trenutku teško sagledati.
Vlada
za sada ima kredit za donošenje teških odluka. Javnost je pripremljena
na rezove i stezanje remena. Prve reakcije socijalnih partnera –
poslodavaca i sindikata – pokazuju da Vlada uživa opreznu podršku.
Opozicijski HDZ očekivano napada predložene mjere, ali ta je stranka
nakon izbornog fijaska zabavljena ogorčenom borbom za prevlast u vrhu,
pa je njezin trenutačni politički utjecaj marginalan.
Sve je otvoreno za hrabro djelovanje i iskorak prema krupnijim promjenama.
Stvarne promjene su, više nego budžet koji je dobrim dijelom zacementiran zatečenim stanjem, ono što javnost očekuje.
Ali – kakve promjene?
Politički,
ekonomski, pa i socijalni model ove Vlade bazira se na dosadašnjem,
neoliberalnom, koji se u Hrvatskoj provodi, s manjim ili većim
odstupanjima, od 2000-te godine. Posvemašnja sistemska korupcija
otpuhala je HDZ sa trona i prikrila dubinsko nezadovoljstvo građana
samim modelom. Sadašnja vladajuća koalicija dobila je izbore na
očekivanju da će biti poštenija vlast.
To je bilo dovoljno za pobjedu, ne i za uspjeh.
Svjedoci smo da se model posvuda istrošio, ali rješenja koja se globalno nude kreću se u istim okvirima.
Otvorile
su se rasprave, rađaju se i pokreti koji traže drugačija rješenja,
Fejsbuk-prosvjednici, arapsko proljeće, okupacija Wall Streeta,
španjolski indignadosi, mirovnjaci, ekologisti, anarhisti, zaštitnici
slobode društvenih mreža, itd – diljem svijeta, s različitim motivima i
polazištima – ljudi traže drugačiji svijet.
Čak se i u Davosu, na
nedavnom skupu najmoćnijih ljudi svijeta, za govornicom sada govori
gotovo isto ono što su im prosvjednici, iza žičanih ograda i pod
policijskom opsadom, poručivali prije tri-četiri godine. Siromaštvo je
sve veće, nejednakost se povećava, prijeti dramatična kriza osnovnih
resursa, hrane, energije, a svijetom vladaju nekompetentni.
Odgovor
svjetskih lidera, ili onih koji njima upravljaju, je popravljanje
postojećeg. Sanacijom bankarskih napuhanih balona novcem poreznih
obveznika, ili tzv. fiskalnom konsolidacijom, što je najnoviji recept
EU.
Nesigurnost se nastavlja.
U ovim dijelovima svijeta,
ta nesigurnost nije samo ekonomska, ona je uvijek i politička. Ona je
podloga za rast svih oblika ekstremizama.
U takvoj situaciji, Hrvatska se približila sjedenju za istim stolom s onima koji donose odluke. I to je gotovo sve.
Novoizabrana vlada lijevog centra ne pokazuje znakove propitivanja modela, već njegovog popravljanja.
Što tu doista namjerava učiniti? Ne zna se.
Ona tek treba javnosti predočiti stvarne razvojne planove, kako strateške, tako i konkretne mjere i akcije.
Za
sada svjedočimo marketinškim poluproizvodima, parcijalnim planovima
pojedinih ministara od kojih neki idućeg dana budu opovrgnuti.
Neka
to budu i početničke slabosti uhodavanja koalicije. Ali, netko je već
primijetio, ova je vladajuća garnitura barem šest mjeseci prije izbora
znala da će doći na vlast i bilo je za očekivati bolju pripremljenost.
Rezovi,
otpuštanja i smanjivanje socijalnih prava imaju smisla samo ako u
razumnom roku rezultiraju poboljšanjem života za većinu građana.
Građani
očekuju mjere koje će otvarati a ne zatvarati radna mjesta, olakšati a
ne otežati uvjete poslovanja, poboljšati a ne smanjivati kvalitetu
obrazovanja, liječenja, stanovanja, sudovanja.
Je li sveopće
rezanje potrošnje univerzalni lijek? O tome dvoje i najugledniji
ekonomisti svijeta. Čime pokrenuti razvoj? Treba li doista državu
razvlastiti u brizi za glavne resurse? Je li tržišna samoregulacija tek
fikcija?
Bez odgovora na ta pitanja teško će se voditi konzistentna i racionalna ekonomska politika.
Kredit koji je vlada dobila na neviđeno kratkog je trajanja.
A kamate rastu.
Ako je to neka utjeha, hrvatska vlast nije neka iznimka među sličnim evropskim vladama.
Tko preživi, pričat će.
Tekst je preuzet sa RSE