Dok zemlje Zapadnog Balkana već povlače sredstva iz evropskog Plana rasta, Bosna i Hercegovina još nije dobila ni prvu tranšu novca iz ovog programa.
Razlog nije nedostatak sredstava u Briselu, već činjenica da BiH kasni sa provođenjem reformi koje je sama preuzela kao obavezu kroz Reformsku agendu dostavljenu Evropskoj komisiji.
Prema tom dokumentu, vlasti u BiH obavezale su se na provođenje 113 reformskih mjera iz oblasti vladavine prava, javne uprave, energetike, digitalizacije, poslovnog okruženja i drugih sektora važnih za evropske integracije i ekonomski razvoj.
Iako je većina rokova definisana za kraj 2025. i tokom 2026. godine, nijedna od ključnih reformskih mjera još nije u potpunosti završena. Dodatni problem predstavlja činjenica da BiH još nije potpisala ni protokolarne sporazume sa Evropskom unijom, koji su gotovo identični za sve zemlje regiona.
Zbog toga Bosna i Hercegovina do danas nije povukla ni prvih 70 miliona eura bespovratnih sredstava iz Plana rasta za Zapadni Balkan.
Dok evropski novac čeka reforme, stotine miliona maraka iz javnih budžeta izdvojene su za rješavanje arbitražnih sporova i koncesionih aranžmana nastalih kao posljedica ranijih političkih i poslovnih odluka.
Najpoznatiji među njima svakako je slučaj Viaduct.
Nakon međunarodne arbitražne presude, Bosna i Hercegovina je bila primorana da isplati više od 56 miliona evra odštete slovenačkoj kompaniji Viaduct iz Portoroža. Sa kamatama, troškovima postupka i drugim izdacima, ukupan iznos koji je na kraju pao na teret javnih finansija premašio je 110 miliona KM.
Spor je nastao nakon raskida koncesionog ugovora za izgradnju hidroelektrana na Vrbasu, a tokom godina prerastao je u jedan od najskupljih arbitražnih postupaka u novijoj istoriji Bosne i Hercegovine.
Posebnu pažnju javnosti izazvala je i nedavna informacija koju je objavio slovenski portal Necenzurirano.si, prema kojoj je kompanija Viaduct iz Portoroža, nakon što joj je BiH isplatila milionsku odštetu, dobila novog vlasnika.
Iako promjena vlasništva nema uticaja na već izvršenu arbitražnu presudu, vijest je ponovo otvorila pitanja o tome kako je vođen cijeli proces i kakve će dugoročne posljedice ostaviti jedan od najskupljih sporova u kojem je učestvovala Bosna i Hercegovina.
Paralelno sa slučajem Viaduct, završen je i višegodišnji proces preuzimanja projekta „Ugljevik Istok 2“ od ruskog biznismena Rašida Serdarova.
Republika Srpska je kroz više tranši isplatila približno 240 miliona KM kako bi preuzela vlasništvo nad projektom i koncesionim pravima povezanim sa kompanijom Comsar Energy RS.
Riječ je o projektu koji je godinama predstavljan kao jedna od najvećih energetskih investicija u Republici Srpskoj. Međutim, termoelektrana koja je trebalo da bude izgrađena nikada nije realizovana, a javni sektor je na kraju preuzeo projekat i koncesiona prava uz trošak od približno četvrt milijarde maraka.
Kada se saberu iznosi vezani za Viaduct i preuzimanje projekta Rašida Serdarova, dolazi se do približno 350 miliona KM.
Naravno, riječ je o različitim slučajevima sa različitim pravnim osnovama. Arbitražna presuda u slučaju Viaduct bila je izvršna i njeno neprovođenje moglo je dovesti do dodatnih finansijskih posljedica. S druge strane, odluka o preuzimanju projekta Ugljevik Istok 2 obrazlagana je potrebom da Republika Srpska ponovo uspostavi kontrolu nad značajnim energetskim resursom.
Međutim, oba slučaja pokazuju razmjere finansijskih obaveza koje su nastale kao posljedica ranijih odluka i ugovora.
Istovremeno, BiH još nije ostvarila napredak dovoljan da dobije pristup sredstvima iz evropskog Plana rasta, programa koji je zamišljen kao instrument za ubrzavanje ekonomskog razvoja, infrastrukturnih ulaganja, energetske tranzicije i približavanja zemalja Zapadnog Balkana Evropskoj uniji.
Za razliku od arbitražnih presuda i sporova, evropska sredstva mogu se povlačiti tek nakon ispunjavanja unaprijed definisanih uslova i reformskih obaveza.
Tako se Bosna i Hercegovina danas nalazi u situaciji da su za rješavanje prvih sporova i koncesionih pitanja izdvojena sredstva od približno 350 miliona KM ( nove arbitraže su na čekanju ), dok istovremeno još nije povukla ni prvih 70 miliona eura grantova iz evropskog Plana rasta.
Zbog toga se pitanje odgovornosti za propuštene evropske fondove sve češće postavlja uporedo sa pitanjem odgovornosti za arbitražne sporove, koncesione ugovore i njihove finansijske posljedice po javne budžete.