Reditelj Nikita Milivojević je proteklih dana počeo probe predstave „Henri Šesti” V. Šekspira, za koju je uradio i adaptaciju. Premijera je planirana za 11. maj 2012. godine, na sceni „Glob teatra” u Londonu, koji je koproducent predstave, pored Narodnog pozorišta u Beogradu i Fonda „Laza Kostić”. Beogradska premijera očekuje se tokom juna.
Naslovnu ulogu Milivojević je poverio Hadži Nenadu Maričiću, a u glumačkoj ekipi su i Predrag Ejdus, Miodrag Krivokapić, Boris Pingović, Nebojša Kundačina, Branko Jerinić, Branislav Tomašević, Slobodan Beštić, Aleksandar Srećković i drugi.
Pred vama je uzbudljiva rediteljska avantura. Radite „Henrija Šestog” koji, pored ostalog priča, kako Englezi zbog nesloge, razdora i unutrašnjih borbi gube svoje teritorije. Zašto baš ovo delo i u ovom vremenu?
„Henri Šesti”je pre svega priča o borbi za vlast, u kojoj se zbog raznih sitnih interesa, spletki, mržnji, gubi nešto mnogo veće i značajnije. A kada kažete „borba za vlast, spletke, nesloga”… stiče se utisak da govorimo o našoj stvarnosti. Takođe ima nešto tipično „naše” u tom glupom, besmislenom inatu, kojim se prepucavaju engleski lordovi, gde svako ima svoju istinu. Niko nikome ne veruje, niko nije siguran, i gde se jedni te isti sukobi prenose na nove generacije… Sve je to zajedno nešto kao otvorena rana gde jasno vidite prelom, ali u tom ludilu usijanih mozgova zdrav razum ništa ne može.
„Henri Šesti” će premijerno biti izveden u „Glob teatru” u Londonu, kao deo takozvane balkanske trilogije. O kakvom projektu je reč?
„Glob teatar” će sledeće godine biti prestonica pozorišnog sveta, prvi put na jednom mestu odigraće se svih 37 Šekspirovih komada, što je zaista fantastično. London je domaćin olimpijskih igara, a kao poseban program dešavaće se i ova naša predstava u „Glob teatru”, tako da ćemo i mi biti deo te velike Šekspirove porodice. Što se tiče takozvane balkanske trilogije, ona podrazumeva sva tri dela „Henrija Šestog”, koje pored nas rade „Albanski teatar” iz Tirane i makedonski iz Bitolja. Uslovno ga zovemo „balkanska trilogija”, jer ima dosta veze s onim kroz šta smo svi zajedno prolazili u bližoj i daljoj prošlosti.
Kojim scenskim jezikom ćete bojiti ovo delo, budući da je, kako tvrdite, tema nesloge i intrige ujedno i tema cele planete, „jer svi igramo neke igre u kojima se niko ne oseća sigurnim”?
Mislim da se svi zajedno svakoga dana u svakom pogledu uveravamo kako čitava ova planeta postaje jedno jako loše mesto. Šekspirove teme i dalje su toliko naša stvarnost da je ponekad tužno videti kako mi, kao najsavršenija bića na planeti ništa bolje i pametnije u međuvremenu nismo mogli da smislimo da poboljšamo život. Suštinski se malo toga promenilo, naše vreme je samo zaoštrilo sve ono što već postoji kod Šekspira. Što se tiče „scenskog jezika” meni lično je uvek najzanimljivije da vidim kojim scenskim jezikom neki reditelj govori, naročito kada su u pitanju klasična dela. Kako da ono što je vaše lično iskustvo,bude iskustvo i drugih, kako nešto „osavremeniti”, da nas se tiče, a istovremeno ne biti površan, banalan, ne pričati jezikom dnevnih novina… U ovom trenutku mi smo u Narodnom pozorištu krenuli u jednom pravcu, za koji verujem da je scenski zanimljiv, da je odgovor na sve ovo o čemu razgovaramo, ali videćemo tek na kraju kako će sve to ispasti.
Svoju rediteljsku karijeru već godinama gradite u inostranstvu: Grčka, Nemačka, Italija… Kako vam to polazi za rukom?
To je vrlo lako, prvo samo kažete ime partije kojoj pripadate,u Srbiji važno je i da imate uticajne „prijatelje” u krugu „pozorišnog podzemlja”… Šalim se, naravno. Odgovor je u stvari veoma jednostavan: dešavalo se da predstave koje sam radio poslednjih godina van Srbije uvek vidi neko iz sveta kome se to dopadne, pa me onda pozovu da nešto kod njih uradim. Scenski jezik o kojem smo govorili i tu je presudan: ako napravim odličnu predstavu ona mi je uz malo sreće uvek bila ulaznica za nove angažmane. U tom smislu i dalje sam svoj agent, ili tačnije moje predstave su moj agent. I to je nekako vrlo pošteno. Sve ono što su vaše prednosti ili mane na domaćem terenu, u svetu to zaista nikoga ne zanima, i moram priznati to je vrlo oslobađajuće osećanje.
Beograd je, tvrdite, mentalno zagađena sredina. Vratili ste se da živite u rodnoj Inđiji. Više se ne bavite ni pedagoškim radom u Beogradu već u Novom Sadu. Zašto?
U predstavi koju trenutno spremam sa svojim studentima u Novom Sadu, za njihov završni ispit, a u kojoj se govori upravo o njima, o tomešta očekuju od sebe, svoga okruženja kada završe akademiju, koje su im nade, želje, strahovi i slično, jedan student je na pitanje čega se najviše plaši odgovorio: „Da mojim životom upravljaju budale!” Iznenadio sam se ne toliko samim odgovorom, koliko osećanjem da i sam već godinama nosim taj isti strah mada sam duplo stariji od svojih studenata. Menjajući prostor,u stvari pokušavam da izbegnem da mi se to ne desi.
Ponovo ste pronašli svoj mir, svoju oazu tišine. Imate čak i svoj vinograd?
Da, promenio sam u stvari ne samo mesto, prostor, nego i način života. Osetio sam da je važno da ponovo postavim sebi pitanje šta zaista želim da uradim sa svojim životom, vremenom… Šta mi treba, šta ne treba…Bez čega mogu, bez čega ne mogu. Pravljenje vina je,inače, jednako uzbudljivo kao i pravljenje predstave. Vinograd je verovatno nešto što je u mojim genima, s obzirom na to da je moje poreklo vezano za mesto gde se konoba smatra važnijim delom kuće.
Lanac čine nule
Ukus, mišljenje, kriterijume, kažete nameću nam oni koji nemaju ni ukuse, ni mišljenja, ni kriterijume….?
U nekoliko navrata sam se na različite načine bavio temom odlaska mladih ljudi iz zemlje, jer smatram da je to jedan od naših najvećih problema. Toliko mladih, pametnih ljudi sreo sam putujući po svetu i iz razgovora s njima osetio sam da nisu otišli već da su na neki način oterani! Neki drugi su se povukli, tako da sve više imamo i tu vrstu „unutrašnje emigracije”. Oni osrednji koji su uzeli stvar u svoje ruke, kao u aforizmu, napravili su jak lanac, a lanac čine nule. I tu smo gde smo.
Tekst je preuzet iz Politike