Na neki način, uvertira u ovaj skup je i intervju sa istaknutim banjalučkim profesorom Miodragom Živanovićem.
Profesore Živanoviću, šta je cilj naučnog skupa posvećenog Bolonji?
Osnovna zamisao je otvoriti onaj dio problema koji je širi i od Bolonjskog procesa, a riječ je o degradaciji ili, kako ja to volim reći, o dekadenciji visokog obrazovanja, odnosno uništavanju univerziteta. To se već može prepoznati kao projekat koji je na sceni više od decenije i koji pokazuje da u okvirima Bolonjskog procesa nije moguće realizovati povezanost naučnog rada i nastavnog procesa.
Na koji način Bolonja to onemogućava?
Jednostavno zbog toga što je ta ideja, ideja Bolonje, američka ideja, toliko pragmatična da ona predstavlja zapravo ,,srednjoškolizaciju“ visokog obrazovanja. Kao što je svojevremeno, na žalost pokojni, Stipe Šuvar pravio svoje ,,šuvarice“. Posebno je problem što se unutar Bolonjskog procesa poništavaju kulture, saznanja, dometi u obrazovanju tzv. malih naroda. Cijeli taj proces je, zapravo, okrenut sticanju znanja po kvantitetu, a ne po dubini i kvalitetu.
Koliko Bolonjski proces utiče na sam sistem nauke ili, preciznije, nauka?
Kada je riječ o povezivanju nauke i obrazovnog procesa, riječ je uglavnom o primijenjenim istraživanjima. Čak nema ni razvojnih istraživanja, a posebno nije moguće raditi fundamentalna istraživanja. Dakle, te kulture i svi oblici stvaralaštva, prije svega malih naroda, jednostavno se poništavaju i oni koji prođu Bolonjski proces, koji završe različite cikluse studija, oni će biti obični roboti u funkciji ovih ili onih interesa. A, taj funkcionalizam, to je veliko zlo zapadne hemisfere! On će jednostavno uništiti sve ono što bi trebalo imati tu duhovnu ili teorijsku potku. To automatski dovodi do poništavanja onih disciplina koje hoće, koje žele, koje moraju po svojoj vokaciji biti okrenute tom teorijskom sadržaju.
Dakle, kako stvari stoje, naučni skup će otvoriti mnogo veća i dublja pitanja od same Bolonje?
Svakako! Treba vidjeti šta je uopšte sa idejom univerziteta danas? Šta je sa visokim obrazovanjem? Ne samo u odnosu na Bolonju, nego i na našu cjelokupnu budućnost, u odnosu na nužnost većeg i bržeg razvoja, posebno disciplina koje bi trebale da predstavljaju teorijsku osnovu za primijenjene nauke.
Kako to da su akademske zajednice u BiH, bez nekih ozbiljnijih naučnih studija tek tako, ad hoc, prihvatile Bolonju, zdravo za gotovo? I tek sada, deset godina poslije, imamo otvorenu diskusiju na tu temu.
To su, naravno, uradili političari. Oni su prije nešto više od 10 godina, mislim na predstavnike ministarstva i u Federaciji i u Republici Srpskoj, potpisali taj dokument i onda su se, nažalost, počele javljati različite forme primjene, koje su, takođe, svedene na ono što nazivamo činovništvo, birokratija, formalni pristup visokom obrazovanju… Dobili smo na kraju, a to tvrde ljudi koji dugo rade u obrazovanju, jednu apsurdnu situaciju u kojoj smo prije Bolonje imali daleko bolje zakone, daleko bolji univerzitet i daleko više realizovanu ideju nezavisnog univerziteta. Sada smo mi na jednom razmeđu. To u dokumentima Bolonjskog procesa nazivaju ,,obrazovanje u tranziciji“. Ja ne znam šta to tačno znači. Uglavnom, nalazimo se u jednom raskoraku, ili možda čak u jednom vakuumu, gdje se na univerzitetu ne događa ništa što bi bilo bitno. Samo se insistira na tim praktičnim, pragmatičnim i birokratskim stvarima i to je zapravo taj ključni problem.
Može li se, po vašem mišljenju, ovako depresivna situacija promijeniti?
Mi smo imali nedavno razgovor sa predstavnicima ministarstva obrazovanja. U tom razgovoru je učestvovala jedna grupa ljudi sa Filozofskog fakulteta i jedan od zaključaka tog našeg sastanka je bio da iskoristimo…hajde moram reći tako ,,istorijski trenutak“ u kome se susreću studenti koji su studirali po starom programu i studenti koji studiraju po novom programu. Mislili smo da izmjerimo, a to se može izmjeriti, kvantum znanja i jednih i drugih.
Šta je sa onom čuvenom ,,prohodnošću“ među studentima i nastavnim kadrom, koju je Bolonjski proces nudio kao jednu od svojih najvećih prednosti?
Prohodnost bi trebala biti dvosmjerna. I ako već govorimo o Bolonjskom procesu, onda bi to trebalo da se događa u oba pravca. Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, naši studenti bi trebalo da odlaze, borave, uče i istražuju na drugim univerzitetima u inostranstvu, ali mora važiti i obratno. Dakle, da mladi ljudi sa tih univerziteta dolaze ovamo. Kod nas je prohodnost, nažalost, ovakva: 99% naših studenata želi, a rijetki i uspijevaju da odu, prije svega na zapadne univerzitete. A, obratno, po podacima iz Evropske Unije, to su simbolične cifre, koliko njihovih studenata studira na bosanskohercegovačkim univerzitetima. Najčešće je riječ o 2, 3, 4, studenta godišnje. Čak jedne godine, mislim da je bilo i nula studenata! Dakle, ne govorimo o prohodnosti. Ili, preciznije, ona i ako postoji, bitno je jednosmjerna.
Da li je po vama, profesore Živanoviću, uopšte moguć jedan visokoškolski sistem koji će pomiriti, i na neki način spojiti, teorijski, sintetički način učenja, sticanja znanja sa nečim što se danas naziva Bolonjski proces?
Bolonju treba napustiti u svakom slučaju! Dakle, tu ideju Bolonje! Mi moramo ustrojiti univerzitet koji će funkcionisati po svojim izvornim principima, preciznije, po principima zajedničkog rada i života. I, naravno, kroz jačanje, prije svega, onih disciplina i fakulteta unutar jednog univerziteta koji će moći pružiti teorijsku osnovu za razvoj drugih disciplina. Inače ćemo kao razultat dobiti nešto sasvim drugo. Evo uzmite kao primjer samo sociologiju ili, preciznije, u množini – sociologije. Ona je prestala biti nešto vrijedno, značajno, nešto što ima domete u društvenom životu i obrazovanju. Ona se svela na metodologiju empirijskih istraživanja i ništa više. To je poraz mišljenja! A, tako je, naravno, i sa mnogim drugim disciplinama. Zbog svega toga je urgentno naći neki novi obrazovni model, nije uopšte bitno kako će se zvati.
Po svemu rečenom, ovakav obrazovni sistem koji je sad na snazi neumitno dovodi do pasivizacije i studenata i profesora. Koliko u takvim uslovima ima uopšte smisla govoriti o nekoj autonomiji Univerziteta?
Naši univerziteti su pod direktnom partijskom kontrolom ili partijskim kontrolama, kako vam drago. Teško je tu bilo šta promijeniti ukoliko se ne promijeni svijest i percepcija, prije svega studenata, gdje, kako i na koji način mi to živimo i radimo. A, za to je opet potrebno, kao što rekoh, promijeniti obrazovni sistem koji je trenutno na snazi.
Razgovarao Dragan Bursać