Država Bosna i Hercegovina pritisnuta je mnogim problemima, i veoma je teško, izuzev nekome ko se jako dobro razumije u sociološku osnovu funkcioniranja države, identificirati stvarne uzroke stanja u kojem se država kao zajednica pojedinaca danas nalazi. Ono što nije teško identificirati jeste suštinski jednostavan problem koji otežava ostvarivanje napretka, osujećuje planiranje razvoja i realizaciju razvojnih planova kako u makroekonomskom, političkom i sveobuhvatnom, tako i u duhovnom, moralnom, veoma unutarnjem i privatnom smislu. Taj problem jeste pomanjkanje svijesti o značaju profesionalnosti i profesionalnog odnosa spram sopstvenih obaveza diktiranih pozicijom u društvu i radnom – poslovnom okruženju.
Manjak profesionalnosti koji se najbolje zamjećuje, i koji posrednim putem najviše košta građane Bosne i Hercegovine, jeste onaj u domenu vladajućih političkih struktura, te uopće u domenu onoga što bismo laički nazvali državnom službom. Bilo je veoma teško gledati emisiju koja se prije nekoliko dana emitirala na RTRS-u i imati dovoljno jak želudac koji bi podnio takvu koncentraciju nemara, nebrige i nevoljkosti da se uloži djelić truda u reprezentiranje političkih i medijskih ličnosti.
Zlatko Lagumdžija, Milorad Dodik, Dragan Čović i Mladen Bosić ponašali su se u najmanju neukusno i nemarno spram društvene uloge i sopstvenog biračkog tijela; dobacivanja, ismijavanje, komentiranje bez reda i smisla, nepoštivanje elementarnih postulata dijaloga, provokacije, to su bila osnovna obilježja javnog istupa političkih lidera. Očekivati od takvih ličnosti, pripadnika političke i državničke kreme Bosne i Hercegovine, da poštuju integritet građanskih struktura, da respektiraju odgovornost položaja na kojem se nalaze, da nadahnjuju svoje podređene u političkim strankama u pravcu ozbiljnog i odgovornog pristupa državnim poslovima, ravno je očekivanju djeteta da se šarena laža pretvori u nešto stvarno i opipljivo.
Nažalost, dominantna većina građana Bosne i Hercegovine ovakvim istupima pristupaju navijački; što više nesuvislih komentara, dobacivanja, provokacija i sprdnje, to klubovi političkih navijača ( neću reći birača ) glasnije podržavaju svoje izabranike, i opet nažalost, takvo se stanje svijesti odražava u svakodnevnici. Gledajući političke predstavnike i njihov odnos spram javnosti, građani u svakodnevnom životu primjenjuju bahatost, drskost, bezobrazluk i nemar, smatrajući ih socijalno prihvatljivim. U državi koja se i odviše oslanja na uslužne djelatnosti, na takozvani tercijarni sektor privrede, ovakvi stavovi su pogubni po funkcionalnost tog sektora i po unutarnji razvoj pojedinca.
To se potvrđuje u trgovcima koji neprijateljski i odbojno nastupaju prema mušterijama, prema korisnicima usluga i kupcima roba, koji se trgovci, ugostitelji i uopće nosioci uslužnih djelatnosti ne trude sticati i razvijati znanje o poslu kojim se bave, koji se ponašaju familijarno i neslužbeno u okolnostima koje nalažu i diktiraju služben i profesionalan odnos, koji smatraju irelevantnim pravilno ponašanje prema kupcima i korisnicima jer se oslanjanju na odnos onih koji imaju potrebu i onih koji tu potrebu zadovoljavaju.
Kako uopće očekivati, u takvim uslovima i pred takvim primjerima, da građani shvate kako nisu bitni samo ljudi na odgovornim pozicijama, nego je bitno imati odgovorne ljude na odgovornim pozicijama, čiji će osjećaj odgovornosti proizilaziti iz njihove profesionalnosti, a koja će profesionalnost pak proizilaziti ne iz neke prinude, nego iz osjećaja moralne obaveze prema drugima? U spornoj emisiji koja je navedena kao primjer nije do izražaja došla samo neprofesionalnost političara; tu je do izražaja došla neprofesionalnost voditeljice kao predstavnika medija koji je, uz to, dio javnog servisa i ima daleko veću obavezu prema građanima nego li to imaju manipulaciji podložni i finansijski ovisni privatni mediji.
Prekidanje izlaganja gostiju, upadanje u riječ, usmjeravanje diskusije ne u pravcu koji bi približio stavove izlagača spoznaji građana – gledalaca, nego u pravcu koji je bio sebično oportun i precizno usmjeren ka promociji tačno određenih političkih stavova i shvatanja, bila su obilježja emisije koja je, uz sveopći kaos među gostima, ukazala i na veoma srodne probleme – manjak osjećaja za moralne obaveze – u svijetu medija. Nepotrebno je spomenuti nezaustavljivu promidžbu političkih programa pojedinih stranaka koja vlada u entitetskim javnim servisima, nepotrebno je spomenuti forsiranje SNSD-a i SDP-a od strane RTRS-a i FTV-a, nepotrebno je i napomenuti, to mnogi laici znaju, da je profesionalan i nepristrasan odnos osnova nezavisnog medijskog istupanja, i nužna komponenta servisa koje građani finansiraju, i koji prema tome moraju služiti građanima, a ne pojedincima niti oligarhijama.
Manjak moralne obaveze prema zajednici ljudi, prema pojedincima, najprisutniji su upravo u onim okruženjima u kojima bi, zbog činjenice da egzistenciju obezbjeđuju iz državnog budžeta – zajedničke imovine svih građana – svijest o korektnom i profesionalnom opsluživanju svih građana morala biti na vrhuncu. Građani znaju sve o grubim i nepristojnim šalterskim radnicima, o neuslužnim službenicima, o sinekuristima koji se pogrdno obraćaju, snishodljivo odnose, vrijeđaju i pogađaju u srž ljudskosti stranke i to samo stoga što te iste stranke i njihova eventualna dobrobit ovise o uslugama koje se pružaju.
Riba smrdi od glave; takvi neodgovorni, neuljudni državni službenici na ničim zasluženim položajima smrde od države, a država smrdi od sopstvenog vrha. Postavite razbojnika na čelo grupe, dajte mu dovoljno moći, i grupa će vremenom postati razbojnička, izolirajući i ismijavajući one koji se prisjete da neki moral, neki profesionalizam, neka pravednost i neka svijest moraju postojati unutar tijela zadriglih i ugojenih od izvanredno visokih primanja. Ne treba se, stoga, čuditi da obični građani, sa malo moći u rukama koju im je dao položaj, tu moć zloupotrebljavaju i koriste ju protivno svrsi s kojom im je data.
Kako i ne bi; u našim vladarima su imali i imaju odlične učitelje.