Martina, u svim svojim tekstovima pišeš stilom koji izaziva vrlo ozbiljne reakcije, od mržnje do ljubavi, ako mogu tako da kažem. Zašto su po tebi u bh novinarstvu sve rjeđi novinari koji su na način kao što je Vaš spremni da se bave ovom zemljom ?
Ja nisam novinarka po struci i ne volim se iz poštovanja prema nekim uistinu velikim ljudima, stavljati u taj kontekst. Možda je čitava ta priča sa mnom zanimljiva upravo zbog toga jer nisam izrasla na primjerice, FPN-u. Moji su tekstovi potpuno lišeni bilo kakve uniformiranosti, novinarske standardizacije, nabijeni su emocijama i redovito izazivaju oprečne reakcije. Pod svaku cijenu nastojim sačuvati svoju slobodu koja mi omogućuje, u današnjem medijskom svijetu zavidnu poziciju sveobuhvatne kritike. Nisam pragmatičar nego svojeglavi idealist, ne vagam slova nego ih ispucavam u sekundi. Sve to nije nimalo pametno, ali takva sam. Ne bih rekla da sam ikakva rijetkost, jer postoji u ovoj zemlji mnogo primjera iznimno hrabrih ljudi u novinarstvu. No, što se tiče općenite medijske situacije primjetna je određena doza letargičnosti i zasićenja, zato što su mnogi svjesni da uz sve pokušaje, i dalje ne postoje nikakvi radikalni pozitivni pomaci niti naznake istih. Tako da uloženi entuzijazam sve češće mijenja monotona iscrpljenost.
Zašto je iskrenost i dalje tako skupa i nepopularna u BiH ?
Moj otac bi najviše volio da se i ja jednog jutra probudim i shvatim da je ići glavom kroz zidove užasno nepopularno. Tada se više ne bi morao sekirati zbog iskrenosti koja u ovom podneblju ne vrijedi apsolutno ništa. Nije profitabilna zato nije ni popularna. U Kiševim „Savjetima mladom piscu“ te su stvari savršeno precizirane, posebice u dijelu koji kaže: „Imaj o svemu svoje mišljenje. Nemoj o svemu reći svoje mišljenje.“ Živimo u izokrenutom sustavu vrijednosti kojim dirigira politika. Ljudi se trude zadržati posao, prehraniti djecu i preživjeti dan. Kad ste samljeveni takvom stvarnošću nije vam više ni do kakvih vjetrenjača. Samo se podobni računaju na kraju, za heroje ne pita nitko.
Kao autor mnogo se bavite Hercegovinom, često kritikujete ostatak zemlje za nerazumijevanje ovog dijela zemlje. Reci nam, gdje vidiš najveće političke probleme ove Hercegovine u ovom trenutku?
Hercegovina je moja vječna inspiracija, moj smisao i snaga. Meni je ona i mitski pejzaž omeđen surovošću kamena, nemilosrdnošću bure, mekoćom dozrele smokve, nezaboravnom prošlošću i fascinantnim ljudima. Meni je ona šimićevska i didak-buntićevska. Opjevana i popljuvana. Ranjena i gorda. Zbog moralno i verbalno zakinutih pojedinaca kojima su mediji godinama poturali mikrofone pred usta u kojima su se još vrtjeli ostatci janjetine, stvorena je opna predrasuda koju pošten hercegovački svijet mora slamati svaki dan, na svakom koraku. Krivicu zasigurno nosimo i mi sami, jer smo šutke gledali kako se šaka mangupa u višegodišnjem rodijačenju, silovanju zakona i zdravog razuma naziva imenom svih nas, dok smo okretali oči i „lokalpatriotski“ meli sve loše stvari pod tepih, umjesto da se suočimo s anomalijama koje su sustavno izjedale ostatak našeg zdravog tkiva. Medijska histerija formirala je tako prototip Hercegovca na kriminalno-tajkunskom uzorku nekolicine istaknutih budala, a koji nema nikakve veze s prosječnim čovjekom ovog podneblja. Kad se bavite javnim djelovanjem, svaka generalizacija onoga čemu pripadate vas posebno pogađa. Smatram da danas sebi za pravo govoriti o Hercegovini uzimaju ljudi koji nikad nisu prošli ovim krajevima, a licemjerne političke igre potpomognute psihozom medijskog linča posljednjih godina još su više radikalizirale situaciju. Riječ „fašist“ je postala svojevrsni bedž koji se dodjeljuje svakoj osobi s prebivalištem u nekom od hercegovačkih gradića. Kad dva kretena rašire svastiku na stadionu, automatski čitav Široki Brijeg pod jastukom krije jednu. Nadodajte na to sav politički trulež, stalno forsiranje razdora bez ikakvog ponuđenog smislenog dijaloga, te uvažavanja tih ljudi i njihovih problema, i dobiti ćete kulminaciju negativne energije u kojoj se Hercegovina prirodnim automatizmom zatvara i okreće sama sebi.
Kako ti izgleda medijska scena u BiH u ovom trenutku?
Podijeljeno. Ostrašćeno. Kvazi-nezavisno, a u suštini stranački. Nepismeno. No, među brojnim licemjerima, još uvijek se se može pronaći beskrajno kvalitetnih ljudi koji imponiraju svojim rezonom, intelektom, nepotkupljivošću i lucidnošću. Oni su jedini razlog znog kojeg se to još može nazvati medijska, a ne kuplerajska scena. Širenje medijske slike, otvaranje novih medijskih kuća će, nadam se, dovesti do tog da se iziđe iz ovog prljavog koncepta jednostranih istina i da se ipak stvori dovoljan broj onih koje nije strah ukazati na pravi problem. Tad će se energija društva moći kanalizirati na iznalaženje rješenja, umjesto kao što se dosada radilo, na prolongiranje ove kampanje međusobnog zastrašivanja i produbljivanja kaosa.
Smatraš li da je sa postojećom društevno-političkom, nažalost moram dodati, elitom moguće imati bolju društvenu pa i medijsku situaciju u zemlji? Biranje manjeg zla postao je svojevrsni izgovor i za činjenje i za nečinjenje.
Ja tu nemam nikakvih dilema – od svih vodećih političkih lidera u zemlji ne bi se uspio sklepati jedan čovjek. Njihovim isluženim taštinama i ova rečenica je previše. Ono što me osobno najviše smeta jeste činjenica da se zbog tih arogantnih oportunista posve zapostavlja stvarni život i problemi s kojima se svakodnevno suočavaju građani ove zemlje. Ne diraju nas pretjerano pojedinačne, strašne sudbine, užasi i nepravde s kojima se mnogi šutke bore. Članci o pomoći bolesnima najmanje su čitani članci na našim portalima. Ne padamo na suzu radnika, mada se zrcali u oku čovjeka koji nikad ranije nije zaplakao, ne dotiču nas kolektivni otkazi, zatvorene tvornice, gradovi iz kojih se sustavno bježi u svijet. To je patetično. A patetika se ne nosi ovih sezona. Dok je nacionalizam, s druge strane, skroz kul. Postali smo taoci gramzivog tala političkih mafijaša koji odlično zna kako s nama ovakvima. Jedna kost premazana religijom ili nogometom i mirni smo minimum 48 sati. Nema malog i velikog zla. Postoji samo zlo. Manipulativno zlo koje nam kroji luđačku košulju dvadeset zadnjih godina.
Treba li narode koji žive u BiH poštediti kritike zbog stanja u zemlji. Koliko smo nevini?
To je bila možda moja najveća pogreška u proteklom razdoblju. Iziritirana samovoljom bošnjačkog političkog establishmenta koja se provodila nad hrvatskim narodom, a istovremeno oslušukujući krik ljudi koji nisu imali nikakvog načina da medijski artikuliraju svoju očajnu situaciju, pristala sam da se uz moje ime vežu epiteti nečega čemu nikada nisam pripadala i što nikada nije bio moj svjetonazor, no sve to nije mi bilo važno, dok god sam na jednu širu pozornicu mogla iznijeti probleme s kojima su se suočavali Hrvati u BIH. Naivno sam vjerovala da će se u međuvremenu formirati neka kritična masa koja će izdignuti stvari iz uljuljkane apatije, koja će znati konstruktivno formulirati svoje nezadovoljstvo, ukazati na problematiku nuđenjem kvalitetnog riješenja i mogućnosti dijaloga između suprotstavljenih gluhonijemih strana, no to se nije dogodilo. Nekolicina nas tako je nosila glavu u torbi vodeći mini-ratove sa raznim političkim elitama, dok je narod ostajao na svojim početnim pozicijama – uz bok korumpiranim hrvatskim liderima, koji svo ovo vrijeme, osim ispraznih floskula, nisu učinili mrtvo ništa u višegodišnjoj političkoj agoniji. Osim što su svojim nemarom i nebrigom uništili i ono malo medija koje smo imali, zatvorili većinu kulturnih ustanova u kojima je disalo posljednje utočište umjetnosti u sveopćem krkanluku i paralelno svemu tome, podebljavali svoje bankovne račune na konto priče koja uvijek pali, a zove se ugroženost. Problem je dakle, što smo svi mi, bez iznimke, na području cijele zemlje, poznati kao revolucionari u bademantilu. S tastaturom kao osnovnim područjem rada. S portalima, forumima i foteljom kao jedinim bojnim poljem. Napor koji iziskuje prosječan protest ili izlazak na ulice za nas je prevelik. Danas znam da nema te socijalne bijede, političkog ludila ili društvene nepravde koja uopće može pokrenuti ili dotaknuti zombije od stanovnika koji naseljavaju ovu zemlju. Mi smo najbolji gutači nacionalističkih ubleha. Svakodnevni jedači govana koje nam poturaju naše vladajuće elite. Klimači glavama i čistači cipela promašenih ideologija koje nas vode na dno. Kakvi smo, odlično nam je. I ne, nisam nimalo oštra. Moje razmišljanje je plod prevelike vjere u ljude u ovoj zemlji. Koji su me, mireći se sa postojećim stanjem, dosta razočarali.
Pomenula si institucionalnu samovolju jednog naroda nad drugim. U BiH je ta vrsta samovolje prisutna svugdje u odnosu manjine nad većinom, ne samo na nivou Države, Federacije ili Republike Srpske, već na nivo malih gradova, sela, škola. Podsjećam da mi u ovoj zemlji potpuno normalno gledamo na stvar da postoji aparthejd kroz nesrećni projekt Dvije škole pod jednim krovom. Da li je mogući parcijalnim institucionalnim riješenjima i većim pravima, promijeniti ovakvo mentalno stanje, da nam je normalno vršiti teror nad manjinom, da se to podrazumijeva ?
Mi u ovoj zemlji gledamo normalno na toliko nenormalnih pojava da smo potpuno oguglali i otvrdnuli. Kod nas ljudi nestaju kao pod rukom Davida Copperfielda, vješaju se, raznose se bombama, bodu po ulicama, nožem se raspore tek rođene bebe kao plišani medvjedić, a nama je sve to postao logičan scenarij koji nam niti ježi kožu, niti nas pretjerano zabrinjava. Ni na jednom području Bosne i Hercegovine većina nema razumijevanja za manjinu, ni zakonski, ni institucionalno, ni ljudski. Počevši od najvećih državnih i federalnih nivoa na kojima se svakodnevno događa politički teror bahatog dokazivanja moći nad slabijim, pa sve do najmanjih lokalnih zajednica. To je sindrom čopora u kojemu pojedinac kopira ponašanje svog okruženja i ide linijom manjeg otpora, tako da čak i kad primjeti stvari na koje mu savjest nalaže da reagira, on se priklanja grozomornoj većini koja ne prašta individualne nalete humanizma prema ugroženima na teritoriju pod kontrolom njihova stanja uma. Oni koji lete iznad prosjeka vrlo skoro bivaju prizemljeni zastrašivanjem.
Koliko su naši strahovi jedni od drugih realni? Daje li nam bliža istorija prostor za nadu kada i dalje sve agresivnije u javnom prostoru sopstvene verzije prošlosti narodi u BiH tretiraju kao svoje ekskluzivno vlasništvo?
Nažalost, ovdje su strahovi jedni od drugih veći danas, u miru, nego što je to bilo u ratu. Psihoza medijske, nasilničke averzije prema jednima, drugima ili trećima odradila je briljatno svoj posao. Generalizacije i nipodoštavanja cijelih naroda, identiteta, zemljopisnih odrednica ili stanovnika nekih mjesta, izgradile su prirodne, nevidljive zidove otpora prema svemu što dolazi od onih koji vas blate ili ugnjetavaju. Stvorena su tri indoktrinirana i zatrovana društva koja ne znaju ništa jedni o drugima, osim onoga što je u sastavu tabletica s kojima ih šopaju, da izdrže novi dan u novoj mržnji svega što nije “njihovo”. Ovdje se ide sretniji na spavanje, ako znaš da je onom drugom u susjednom toru gore nego tebi. Svako njegovo sranje je tvoj plus. Povijest se lažira, falsificira, prisvaja. Još bih ja i lako za nju, ali budućnost je ono što me brine.
Vjeruješ li u mogućnost BiH kao države i kako je vi lično vidite. Vidiš li sebe u ovoj zemlji u budućnosti ?
Ako promatramo stajališta brojnih trezvenih društveno-političkih analitičara, ja još uvijek, s osobne i ljudske strane, na Bosnu i Hercegovinu gledam prilično utopistički. Ako stvari sagledam zdravorazumski i hladno, vidim zemlju koja to nije, autistični protektorat u rukama stranaca, tri podijeljena društva s tri podijeljene javnosti, vidim jednonacionalnu multietničnost, konstantnu igru nadmoći jačeg nad slabijim, ljude koji zatvaraju oči pred stvarnošću, zemlju koja forsira lažno građansko društvo u prostoriji punoj neriješenih nacionalnih pitanja, a koja generiraju konstatno nove razdore. Unatoč svemu gore pobrojanom i unatoč svim čudesnim mjestima svijeta koje ostavih pod nogama, nigdje se ne mogu zamisliti nego u Bosni i Hercegovini. A to nema nikakve veze s politikom. Ma kakvo god njeno uređenje izgledalo u narednim godinama, ma što o njenoj sudbini odlučili njeni gospodari, ova luda i mrzilačka zemlja je moja jedina kuća. Ona je tiha gorčina i neobjašnjiva ljubav. Dom živih avetinja i nesnosne ljepote prirode. Samo ovdje mrzli ljubuški Trebižat kad ga osjetiš do gležnjeva može ti umrtviti krvotok i ispuniti srce u isti tren. Samo se ovdje jedan gradić može zvati Olovo, biti toliko gospodarski uništen, a svejedno izgledati potpuno prelijepo.
Razgovarao Aleksandar Trifunović , iz arhiva BUKE