Danas, u jeku ove najnovije faze intenzivnog cvetanja srdačnih odnosa Srbije i Hrvatske, čiji su principijelni akteri dve gromade savremene evropske politike, hrvatska premijerka Jadranka Kosor i srpski šef diplomatije Vuk Jeremić, a koju su gromko i s neskrivenim oduševljenjem pozdravili građani i s jedne i s druge strane širom otvorene srpsko-hrvatske granice, bliži nam se važan (polu)jubilej: petnaest godina od uspostave diplomatskih odnosa dvaju zemalja.
Još od onog istorijskog postdejtonskog 9. septembra 1996. godine, Srbija i Hrvatska praktično svakodnevno uspešno ukazuju manje srećnim i – zašto da ne? – manje prosvetljenim narodima i društvima kako se istorijske traume ostavljaju za sobom, istorijski ožiljci uspešno leče, te kako se zajednički utiru novi putevi ka srećnijoj budućnosti čitavog regiona. To svakako daje dovoljno razloga za veliko, obostrano slavlje, te će ovaj važan jubilej biti proslavljen upravo onako kako i dolikuje. Poseta hrvatskog predsednika Ive Josipovića svom srpskom kolegi Borisu Tadiću samo je jedan od mnogih srdačnih susreta koji u narednom periodu predstoje najistaknutijim političkim predstavnicima ove dve bratske i susedne zemlje. Svemu tome, naravno, i te kako doprinosi činjenica da su Hrvatska i Srbija tokom protekle decenije, otvorenim i nedvosmislenim priznanjem sopstvenih zločina, odlučnim hapšenjem i sudskim procesiranjem nekadašnjih „heroja”, pokretača i vinovnika ratova devedesetih, neopozivim distanciranjem od etnonacionalističkih ideologija nedavne prošlosti, te spremnošću da se prevaziđu i oproste zločini koje je činila druga strana, rešile većinu akutnih pitanja koja su morila oba društva. Vođene time, ove dve zemlje, pokretači sveukupnog zapadnobalkanskog društveno-ekonomskog preporoda, povukle su sve ranije podnesene tužbe za genocid pred međunarodnim sudovima, pa čak i zajednički podnele molbu za pristup Evropskoj uniji, te tako aktivno poništile i zauvek upokojile sve zle duhove prošlosti…
Sve je ovo teška izmišljotina, naravno.
Iskreno, ne znam da li bilo gde u čitavom univerzumu postoji barem jedna realnost u kojoj bi ovakva verzija naše zajedničke sadašnjosti uopšte bila moguća. Pitam se, pitam, ali – ne nalazim odgovora. Nekako mi se i dalje prihvatljivijom čini pretpostavka da Srbi i Hrvati u svim nebrojenim paralelnim stvarnostima širom bespreglednog kosmosa mrze jedni druge istovetnim žarom kao i u ovoj našoj.
Pa ipak, činjenica je da smo tamo negde 2000. godine, smrću Franje Tuđmana, hapšenjem Slobodana Miloševića i završetkom svih ratova na prostoru bivše Jugoslavije, imali jedinstvenu priliku da, koristeći snažnu simboličku moć početka novog veka i milenijuma, zajedničkim snagama ostavimo nemilu prošlost za sobom i počnemo da gradimo bolju i konstruktivniju budućnost naša dva naroda, a time, svakako, i čitavog regiona. Da smo tu jedinstvenu priliku spremno propustili, u to nema baš nikakve sumnje. Propustili smo je, nego šta, s ogromnim zadovoljstvom, i uz mnogo samopregora. Umesto da gledamo kako da se što brže iskobeljamo iz mračnih govana devedesetih, mi smo, kao i uvek sasvim nezainteresovani za racionalnost i konstruktivnost zarad opšteg napretka, ponovo spremno zapali u istovetan depresivni ciklus međusobne mržnje i nepoverljivosti, uzajamnog neprestanog pozivanja na počinjene zločine druge strane i istovremenog potpunog negiranja, pa i – videli smo – nesuzdržanog veličanja sopstvenih, koji traje sve do današnjih dana i ne nazire mu se kraj. Rođeni smo za istorijski revizionizam, zaista! Nema te sramote u prošlosti koju mi, i Srbi i Hrvati podjednako, nismo u stanju da iskrivimo i silom pretvorimo „slavnu tradiciju”. I jedni i drugi beskrajno se manje ili više javno, to već zavisi od trenutka, divimo svim onim psihopatama i bolesnicima većinom do današnjih dana sakupljenim u Ševeningenu, zločince rado proglašavamo herojima, dok nevine žrtve negiramo, a njihovim brojevima i patnjom bezosećajno licitiramo i time ih po milion puta ubijamo, iznova i iznova.
Jasno je zašto je to tako, pa ipak – time nije ništa manje depresivno.
Zahvaljujući našim političarima, našim pred vlastima uvek poniznim medijima, našim teško zatrovanim obrazovnim sistemima i posledično krajnje neprosvećenim društvima kojima i dalje vlada tvrda epska svest ispunjena mržnjom i osvetničkom strašću, društvima koja su, dokazuje se to svakodnevno na različite načine, sasvim nesposobna kako za samokritiku, tako i za oprost, dodatno smo tokom protekle decenije, i to sa stopostotnom uspešnošću, radikalizovali stavove javnog mnenja u obe zemlje i istovremeno odgojili generaciju mladih i konzervativnih šovinista, prenosioca rigidnih nacionalnih vrednosti i mrzitelja celog sveta. Da smo tako uspešni u bilo čemu drugom, pitam se, iskreno, gde bi nam bio kraj?
A ako se pitate kako je to uopšte moguće (premda, ne pitate se, naravno) stvar je zapravo bolno jednostavna: Hrvati i Srbi su, uprkos svim površinskim razlikama na kojima toliko insistiraju, u dubini duše zapravo – isti. Iako su mnoge vekove proveli pod različitim stranim gospodarima – što je od dva ogranka jednog istog nekadašnjeg slovenskog plemena vremenom definisalo dva naroda – to je ipak uspelo da promeni samo one vidljive, površinske slojeve njihovih kolektivnih identiteta. Danas se to čini jasnim kao dan: Hrvati su katolici, Srbi pravoslavci. Hrvati koriste latinično pismo, Srbi ćirilicu. I tako dalje, i tako dalje. Međutim, ispod toga, u dubini, i jednima i drugima vladaju istovetni nagoni koje su imali oduvek, pa i onih davnih idiličnih decenija petog i šestog veka kad su zajednički napustili pastoralne predele zajedničke pradomovine na obalama Visle i Dnjepra i uputili se ovamo, ka basenu srednjeg Dunava, a da objektivno nisu imali pojma kuda idu i kakva ih sudbina čeka. U to davno doba prostorima zapadnog Balkana vladali su Huni, Gepidi i Avari – da, da, uvek ti prokleti, civilizacijski nadmoćni, strani gospodari – i mi smo, Srbi jednako kao i Hrvati, u gustim masama naselivši severne granice balkanskog poluostrva, veselo i rado s novim gospodarima odlazili u pljačku i pohode čak do Jadranskog primorja i Moravsko-vardarske doline. Ah, kako su to srećna i lepa vremena uzajamne bratsko-plemenske ljubavi, bliskosti i poverenja bila! Pod Gepidima, na kraju krajeva, ne nasedajte, molim, snažnoj i uvek prisutnoj antigepidskoj propagandi, nije bilo ni upola loše kao što se danas priča.
O Avarima i Hunima da i ne govorimo.
Nakon toga, i nad Srbima i nad Hrvatima su se, sve do dvadesetog veka, smenjivali mnogobrojni (različiti) strani gospodari, uz povremene pauze i geopolitička pomeranja, razumljivo, ali one elementarne osobine ova dva bratska naroda nisu se time bitno menjale, naprotiv. Suočeni s mučnom istorijom koja se neprestano valjala nad njihovim prestrašenim glavama, i Srbi i Hrvati upravo su se tim osobinama branili od svih neželjenih društvenih okolnosti, i uspešno ih sačuvali sve do danas. Što je na kraju i omogućilo Vladimiru Dvornikoviću da u svojoj epohalnoj „Karakterologiji Jugoslovena”, po prvi put objavljenoj kod Gece Kona 1939. godine, sabere i taksativno izloži sve te naše sjajne zajedničke nacionalne „crte”, ukazujući na neosporiv zajednički senzibilitet „jugoslovenskih” naroda, bez obzira na to u kom su velikom carstvu i pod kakvim uslovima proveli poslednjih nekoliko vekova. Pa, da vidimo koje su to „crte” što, po Dvornikoviću, tako snažno odlikuju i Srbe i Hrvate (pa i sve okolne narode koji potpadaju pod zbirnu imenicu „Jugosloveni”, podrobno prokuženu i zagađenu, čini se, za sva vremena).
Po Dvornikoviću, to su, dakle: „neobuzdana, primitivna subjektivnost, uobražena osetljivost, surevnjivost, nepoverenje, mržnja, zavist, nedisciplinovanost, neobjektivnost i nepravičnost…”
Dalje: „napeta budna osetljivost, težnja da se ogradi jednom naročitom atmosferom respektovanja…”
Pa onda: „preterana lična osetljivost, sujeta, primitivno i grubo ispoljavanje zavidljivosti, bolesni i samoživi egocentrizam…”
I još samo ovo: „gorčina sa kojom (se) ulazi u borbu, svejedno da li sa susedom ili sa opštenarodnim neprijateljem…”
Ima toga i tome sličnog u ovom pozamašnom delu još, ali bolje da ne navodimo dalje. Stvar je i ovim već sasvim jasna. Srbi i Hrvati, braća rođena, istim su se rigidnim karakternim „crtama” branili od nemilih istorijskih sudbina koje su ih vekovima pohodile, svaki narod, istina, na svoj način. Na koncu su, s takvim mentalnim sklopom, po okončanju Prvog svetskog rata i slomu velikih imperija, zapali u dugoočekivani zagrljaj jedni drugima, te ubrzo otkrili da nisu u stanju da sarađuju, a kamoli da se vole, ni približno onoliko dobro koliko su sposobni da se mrze. Saradnji i ljubavi ih, uostalom, niko i nikada učio nije, a mrzeli su odvajkada, s lepršavom, prirodnom lakoćom. Pa su nastavili to da čine jedni drugima, s ogromnim zadovoljstvom, sve do dana današnjih, pretvarajući čitav dvadeseti vek u Stoleće Srpsko-hrvatske mržnje.
Nedavni istup Jadranke Kosor na ovogodišnjoj proslavi godišnjice operacije „Oluja”, praćen jednako neprihvatljivim, svadljivim izjavama Vuka Jeremića, samo su još jedan u nizu dokaza da narav naših naroda, kakvom ju je video Dvorniković, ni u dvadeset prvom veku nije baš nimalo uznapredovala. Naprotiv, samo je dodatno utvrđena. Žilava je do zla boga, ta naša prokleta „narav”.
U tom smislu, Jadranka Kosor, hrvatska premijerka sklona beskrajnom i neprestanom javnom blamiranju, te vlasnica sjajne lične greatest shits zbirke, kao i Vuk Jeremić, uobraženi mladi polupečeni srpski političar čija je lista diplomatskih neuspeha duža i impresivnija od liste sportskih uspeha njemu omiljenog Novaka Đokovića, ne predstavljaju nikakve ekscese naših savremenih politika, već upravo vernu sliku i priliku Hrvatske i Srbije u dvadeset prvom veku. Smatram da u slučaju političara ima smisla pažljivo ih osmotriti, od glave do pete – tako čovek lepo i najbolje zna na čemu je. Pa, evo vam ih, dakle, već pomenuti Jeremić i Kosorova, pogledajte ih pažljivo, pa ih potom pogledajte još jednom. Dobro ih se nagledajte i otkrićete one prave obrise Srbije i Hrvatske u dvadeset prvom veku. Vidite sad?
Dve zavađene zle babe, eto to smo mi.
Tužno je, beskrajno tužno kako smo u stanju da ovako bespoštedno traćimo sve te silne decenije i vekove. Godina je 2011, budućnost nam se valja pred očima, a mi se, i dalje zarobljeni u sopstvenim fantazmima i sopstvenom bolesničkom odnosu prema prošlosti, činimo žalosno izgubljeni u savremenom svetu bez šanse da u skorije vreme ustanovimo precizan kurs ka onoj „srećnoj budućnosti” kojom nam toliko dugo mašu pred očima kao crvenom maramom, a koja, eto, baš nikako da stigne, s Evropom ili bez nje. I neće uskoro, ako mene pitate, a opet, nemamo druge nego da joj se i dalje, mimo svake logike, nadamo.
Iako znamo da nas je Život, barem ako je reč o generaciji kojoj sâm pripadam, već ionako odavno pretekao.
Tekst je preuzet sa Press Online