Redovi ispred njujorških bioskopa i prepuni trotoari publike koja željno iščekuje dugo najavljivani film Stivena Spilberga (Spielberg) Ajkula (Jaws) davne 1975. godine najavili su filmove koje danas definišemo kao blokbastere. Pomenuti film, zatim Ratovi Zvezda (Star Wars) i The Exorcist zaslužni su za modernu ideju bioskopskog hita koja podrazumeva veliku zaradu i gužvu ispred bioskopskih kasa, zatim skupe i primamljive reklamne kampanje, koje izazivaju još veću histeriju i željno iščekivanje premijere filma, i na kraju fabrikovanje glumačkih zvezda koje zahvaljujući ovoj industriji zabave dobijaju status obožavane ličnosti koju mediji dižu u nebesa. Međutim, postoje i oni ljubitelji filma koje ne dotiče pompa koja stvara filmski hit i koji ne smatraju da su novac, slava i šoubiznis osnovni i neodvojivi činioci jednog dobrog kinematografskog ostvarenja. Pomoćna sredstva industrije zabave u vidu časopisa, sajtova, tv emisija, kampanja, reklamnog materijala poput odeće i posuđa sa likom filmske zvezde i mnogi drugi načini popularisanja određenog filma ili zvezde utiču na to da publika zaboravi zbog čega ide u bioskope i koje kvalitete traži u određenom filmskom ostvarenju.
Ako smatrate da okosnica filmova nisu inovacije, odnosno nove i originalne ideje, pogledajte film Swiss Miss iz davne 1938. godine, tu su i nezaobilazni komični junaci Stanlio i Olio (Laurel & Hardy). U ovom filmu postoji čuvena scena u kojoj oni vuku klavir preko alpskog mosta, kada odjednom ugledaju gorilu kako im ide u susret. U ovoj nadrealnoj i komičnoj sceni prvi put u istoriji filma na bioskopskom platnu vidimo gorilu. Zver je komična, razigrana i nasmejana i ovaj manir ubrzo počinju da koriste mnogi holivudski komičari.
Neodoljiva Ingrid Bergman i Hemfri (Humphrey) Bogart postali su besmrtni u svetu filma snimivši Kazablanku (Casablanca). Taj film mnogi ubrajaju među filmske klasike. Termin klasicizam u umetnosti podrazumeva da delo odlikuje osećanje za red, harmoniju i uravnoteženost. Međutim, filmovi kao što je Kazablanka su puni čežnje, turbulentnih i varljivih emocija, ali i specifičnog vizuelnog identiteta. Obratite pažnju ne nadrealno i neprirodno osvetljenje koje stvara efekat izmaglice koja gledaoce asocira na maštanje i svet snova. Postoji ime za ovakvu vrstu umetnosti, a to je romantična umetnost koja je svojstvena holivudskim ostvarenjima.
Prava prapostojbina filmova koji imaju odlike klasicizma odnosno klasike, je Japan i filmovi koje je snimio japanski režiser Yasujiro Ozu. U ovim filmovima vidimo da su emocije i prostor u savršenoj ravnoteži, perfektno balansirani. Ozu (1903-1963) kao scenarista potpisivao se kao James Maki. U većini njegovih filmova teme su venčanje, porodica i specifični odnosi među različitim generacijma. Early Summer (1951), Tokyo Story (1953) i Floating Weeds (1959) su njegovi najpoznatiji filmovi. U scenama dijaloga kamera je često direktno usmerena na glumce i pravi takav efekat da se gledalac oseća da je u središtu scene. Takođe, nije koristio tipičan način smenjivanja scena, već je između scena ubacivao i statične koje prikazuju neke objekte ili je jednostavno grubo „sekao“ scene bez konvencionalnog zamračivanja ili izbleđivanja prizora. Ozu se koristio minimalističkom pričom, odnosno obilatom upotrebom elipse a izbegavanjem saopštavanja suvišnih informacija. Likovi najčešće ćute ili vode inteligentne odnosno koncizne i šture razgovore. Često se služi kadrom koji je on izmislio, tzv. „tatami shot“. To je kadar iz perspektive osobe koja kleči, često je snimao i kadrove iz još nižih perspektiva. Ozu je ostavio veliki trag u istoriji umetničkog filma i uticao je na brojne sledbenike poput Džima Džarmuša (Jim Jarmusch), Vima Vendersa (Wim Wenders), Majka Lija (Mike Leigh) i mnoge druge.
Glumica Ruan Lingyu ponekad nazivana i kineska Greta Garbo, govori nam dve važne stvari o istoriji filma. Prvo, kineska napredna kinematografija 30-ih, koja je danas jedva poznata, bila je neodoljivo živopisna. Ruan je u to vreme bila jedna od najvećih azijskih filmskih zvezda. Kada je izvršila samoubistvo u svojoj 24. godini New York Times je njenu sahranu proglasio sahranom veka. Ona je donela raznovrsnu i kompleksnu glumu i suptilnu i uverljivu ekspresivnost. Njena gluma je daleko od veštačkog glamura američkih glumica poput Džin Harlou (Jean Harlow). U nemom filmu Shen nu (The Godess) iz 1934. godine Ruan igra prostitutku koja prodaje svoje telo kako bi otplatila školarinu svog sina. Druga činjenica kada je u pitanju istorija kineskog i svetskog filma govori da nije Marlon Brando uveo realistički način glume 50-ih, jer su već kineski filmovi iz 30-ih obilovali realizmom i uverljivim glumačkim izrazom.
Pogled sa vrha londonskog duplog autobusa na sivi dan i Oksford Strit još davne 1910. je mladog dečka pod imenom Alfred Hičkok (Hitchcock) inspirisao, a naročito slike Londona slikane iz ove perspektive. To mu se veoma dopalo i mnogo godina kasnije kada je postao reditelj tzv. POV (point of view) kadrovi postaju njegov zaštitni znak. Teško je zamisliti film Vrtoglavica (Vertigo) bez ovakvih kadrova. U istoriji filma ovakvi snimci koji pokazuju tačku gledišta određenog junaka i prikazuju svet onako kako ga on vidi postaju sastavni deo psihološke analize junaka. Poznat je i famozni kadar „God POV“ ,odnosno„ božanska perspektiva“ gde uopšte ne vidimo iz čije perspektive posmatramo prizor. Takav kadar Hičkok koristi u čuvenom ostvarenju Ptice (The Birds).
Velika i značajna dela svetske kinematografije mogu dolaziti iz potpuno neuobičajenih predela. Takav je film Yeelen (Light) koji je dobio nagradu žirija na Kanskom filmskom festivalu 1987. Njegov kreator je jedan od najvećih živih režisera, Souleymane Cisse koji je rođen 1940. Snimanje su finansirali Mali i Burkina Faso, zemlje koje su među najsiromašnijim na svetu. Uprkos tome, film je tehnički besprekoran. Nudi nam sliku suprotnu onoj koju vidimo u vestima o zbivanjima u Africi i razlikuje se od filmova o Tarzanu. Kada razmišljamo o značajnim filmovima iz 70-ih i 80-ih setimo se Skorsezea (Martin Scorsese) i Dejvida Linča (David Lynch). Međutim, u zapadnoj Africi, u to vreme snimali su se briljantni i smeli filmovi. Oni u mnogim udžbenicima istorije filma predstavljaju otrežnjujući uvid i veliko otkriće za one koji su pravi ljubitelji filma.