U jeku predizbornog ispiranja, javila se Snježana. Reče da neće biti dugo u Banjaluci, mora se vratiti u Pariz kroz koji dan – obaveze na faksu, tj. masteru. Predložila je da se vidimo. Htjela je sa mnom da podijeli iskustva sa ljetovanja. Svašta joj se izdogađalo, ima puno priča, nije za telefon.
Reče još nešto – želi da počasti, svježe je ubrano, rođak neki uzgojio kod Trebinja.
Može, može, ako je domaćica, tek onda je kul. Bolje podržati domaćeg proizvođača nego albanskog ili crnogorskog mafijaša.
U Parizu se bavi antropologijom, u koju se zaljubila kada je prvi put bila na nekom seminaru u Francuskoj. Sada je već petu godinu tamo i ozbiljno se zadala na tu temu. Proučavanje čovjeka je njezina strast. To je bio i jedan od razloga zašto je za svoju ljetnu destinaciju izabrala baš Tursku. Nikada nije bila u Tuskoj, a s obzirom da je iz BiH i da u našoj zemljom haraju razne kontraverze, mitovi i legende o drugim zemljama, a o Turskoj pogotovo, ideja da ljetuje tamo godila je njenom antropološkom i naučnom duhu.
Išla je sa najboljom drugaricom. U stvari su kume. Neko je tu nekoga krstio, tj. kumovao na krštenju.
To im je prvi put da su išle negdje zajedno u inostranstvo, na ljetovanje, bez frajera i drugih opterećenja. Same, hedonizmu prepuštene.
Nikad se nisam bunio da budem u lijepom i zanimljivom ženskom društvu, a Snježana to definitivno jeste. Vanredan duh i intelekt, bivša atletičarka, sitnije građe, al’ sve na mjestu. Prava džepna venera.
Da raskrstimo odmah, nit’ sam sa njom spavao, niti imam tu namjeru. Imam mnogo divnih žena oko sebe, prijateljica, Muza, poznanica i ne mislim da ima potrebe i smisla sa svima opštiti. Ja sam Grof, a ne stoka, manir je moje drugo ime.
Karanje radi ega je – Egocid rekao je skoro Axe Lyak.
Snježa mi se javila dok sam bio u studiju. Snimao sam Bluz crne hronike (moći ćete da čujete pjesmu ekskluzivno na Buka portalu).
Pjevati o crnoj hronici sa osmjehom na licu je moja uža specijalnost.
Banalizujući realnost devalviram frustraciju, a to isto predlažem i vama.
Njen plan je bio da me pokupi svojim novim autom. Negdje bi se našli u gradu, pa bi me provozala. Ideja mi se dopala. Došla je iz Francuske C2 citroenom, koji je kupila od svojih para i bila je veoma sretna vezano za limuzinu. Ipak je to prvo auto kupljeno od novca koji je lično zaradila.
Nalazimo se. Ulazim u auto. Nova auta lijepo svijetle i imaju prijatan zvuk motora. Sprava je bila spremna. Vožnja, priča i utisci sa ljetovanja krenuli su da ispunjavaju citroen. Vozimo se lagano kroz grad.
Malo – malo pa neki izborni plakat. Gledamo glavonje i čitamo parole. Država za čovjeka, Zdravlje za čovjeka, Narod Zna, Srpska zauvijek, Riječ je riječ, pravda za sve. Stvarno su smiješni. Banalizujemo ih maksimalno. Rođak iz Trebinja odlično gaji.
Počinje ona: „ Stvarno mi je bilo super. Bruka stvari mi se izdešavala. Što dobrih, što bezveze. Sve u svemu, preporučila bih svakome da ode i vidi. Nisam znala da u Kušadasiju ima toliko Kurda. S njima smo se nekako najviše i zbližile. Malo su drugačiji od Turaka. Nekako su krupniji i ne vole kada im nađeš bilo kakvu sličnost sa Turcima. Žive oni tamo u miru, al’imaju svoje džamije, svoje jezik, svoj kont. Naravno, želja za Kurdistanom tinja u njima zadnjih 8000 godina. Veoma su star narod. Ljubazni su bili jako prema nama. Objašnjavali su nam razlike kako se čuje kada pjeva turski, a kako kada pjeva kurdski imam.
Sjajno mi što su nas zagotivili na prvu. Čim smo rekle da smo iz Bosne, odmah im je osmjeh bio na licu i govorili su nam – Komšije. Moram ti reći da prija kada neko voli zemlju iz koje dolazim. Rijetko gdje nam se tako obraduju. Oni za nas sve kontaju da smo muslimani, pa smo im onda objašnjavali strukturu BiH i da nisu tamo samo muslimani, već da ima i pravoslavnih i katolika, po koji Jevrej. Bude im drago da saznaju nešto novo. Pričali smo im i o našim praznicima, Božić, Uskrs, Slave.
Ovaj jedan se već najavio da bi došao na slavu.
Sviđa mu se klopa na našim običajnim okupljanjima.
Voli i rakiju, veoma. Eto, i ta rakija je turska riječ.
Realno, on se loži na mene i gaji nade, pa bi zato i došao, al’ na žalost jednostavno nije moj tip, a i smuvala sam se sa nekim Francuzom pa me to sada okupira.
Sladak je mnogo i baš se trudio oko mene, al’ jebi ga.
On nije znao da nisam muslimanka sve dok mu nisam rekla kako želim da obiđem neke džamije i da nikad nisam bila ni u jednoj.
Onda smo krenuli u dalje upoznavanje i razgovor. Obišla sam i nekoliko džamija. Putovanje je zakon. Majke mi. Stvarno možeš dosta da upoznaš sebe i druge. To je ono što najviše fali ovim našim zemljacima. Bijeli šengen i malo više para.“
Stajemo na semaforu. Prozori su otvoreni. Prve jesenje noći još uvijek dijele toplinu nesebično. Muzika je tiha, svira Catrine Noise. Prija. Predizborni bilbordi sjaje i obećavaju čudo. Ja se opet plašim da će biti Labudovo mudo. Narod zna, piše na jednom – Smijemo se. Pada nam Ekrem Jevrić na pamet.
Šta bolan – narod zna? Ništa! Narod pojma nema, ko ni onaj Ekrem.
Lijepo čovjek kaže, šta znam – ništa ne znam.
Kakav haiku citat i definicija stanja BiH stanovnika.
Realno, da ljudi žele – znali bi, ali je lakše ne znati i živjeti, nego znati i patiti.
Jeben usud.
Da ima neko pametan, zabranio bi rad svih ratnih stranaka, kao i političara koji su u vrijeme rata bili aktivni. Na istom plakatu o znanju, piše da su približili zemlju EU i NATU.
Ja to nisam osjetio.
Pravo da vam kažem, nisam za NATO.
Ni EU mi nije najsretnije rješenje.
Kao – biće dobrih i povoljnih kredita, pristupnih fondova i ostale gotive, al’ čega sve neće biti, to nam niko ne govori. Šta će sve da nam ukinu i zabrane, isto niko ne priča.
Isto tako, neko će sve to morati da vrati, a to ne želim biti ni ja, krvi mi.
Ako nas ovi idioti vode u EU, teško nama i našim pokolenjima, zaduženjima,kreditima.
Kakva rabota. Familijarna partija. Đe ćaća stade, nek sin produži. Opet smijeh. Al’ dobro, nije to čudno. I ono „žbunje“ po Americi radi istu stvar. Porodica Bush. Hvala Bogu, pa su ih uklonili. Ave Obama.
U principu, ova klika koja i dan danas hara po BiH – tu je posljednjih 20 godina. Samo mijenjaju dresove i retoriku. Pozicije su manje više iste, a kapital se uvećava. Vitalni nacionalni interes kao kancer nagriza vitalne mentalne funkcije. Znaš šta Snježo, nisam ti ja za neko retro – Jugoslovenstvo i NeoBratstvo i jedinstvo, al’ sam mišljenja da različitosti naše treba da budu polazna tačka, a ne finalni cilj.
Gleda ona mene tako, zeleno se upalilo i krećemo. Kaže mi da baš brkljačim i da se opustim i uživam u muzici, vožnji i pričama iz Turske. Jebeš SDA-a.
Kontam u sebi – opustio bih se ja, al’ nije to baš lako.
Evo opet novi bilbord. Srpska zauvijek.
Kakvo elementarno nepoznavanje teorije relativiteta.
Ajnštajn bi se samo nakašljao. Valjda naš čovjek voli da ima kont o neprolaznosti i postojanosti.
Realno, ako se zapadu digne polni organ, razbaštiniće oni i nas i Srpsku i zauvijek i ’vako i ’nako.
S tim u vezi, besmisao slogana je očigledna. Super je ta priča o slobodnoj volji i demokratiji, al’ sila Boga ne moli, a mi smo ovdje uvijek bili u nemilosti strane sile. To je naša realnost. Ogromne glave gospodara prstenova mudro gledaju.
Prolaze mi moji stari stihovi kroz glavu: „ Sa bilborda vladar mudro gleda, a narod gola sirotnja i bijeda“.
Pričam Snježi kako je sin dotičnog predsjedničkog kandidata milioner koji prošle godine nije zaradio ni marke. Ludilo. I u RS – u je politika familijarna rabota. Nismo mi od srednjeg vijeka puno napredovali. Ovaj neoFeudalizam graniči sa komedijom.
Glave mi izgledaju baš veliko. Trebinje uzima maha. Ave rođak.
Idemo prema Starčevici. Gore je divan pogled. Snježa priču vraća u Tursku, dok Banja Luka svijetli k’o Las Vegas. Sve nekako dobija smisao kada se pogleda sa visine.
Izlazimo iz auta, a ona priča kako su joj Turci baš kul, stalno su ih nešto pokušavali muvati, šarmirati, samo se nešto keze i ponavljaju naše fraze koje su naučili:
Jedina, Volim te, Komšija, Lijepa si, Poljubi me.
Ma totalni su šarmeri i švaleri. Imam osjećaj da muvaju sve živo i svi su takvi od 15 do 65 godina.
I ovo sam provalila – samo muškarci rade. Mislim na restorane, barove, prodavnice. To mi je bilo malo čudno, a posebno što su sve to mladi muškarci do 23 godine. Zamisli da smo vidjeli prodavnicu koja se zove SRBIJA i na njoj piše: Jeftiniji smo i od Rodića i od Miškovića. Isto neka dva klinca, Turka, radili. Baš smo se zezali super sa njima.
Ej da… Ovo ti moram reći. Jedno veče u nekom klubu smo upoznali i jednog Iranca. Stvarno je zanimljivo bilo čuti nešto o Iranu od stvarne osobe koja tamo živi, al’ najbizarniji podatak koji mi je rekao jeste da ima više pedera nego strejt likova. Zamisli? Mislim, ako je on lagao mene, lažem i ja tebe.
Zato tamo ubijaju pedere kada ih provale. Jezivo, zar ne?
Kako nije jezivo, kažem joj. Neko te ubije samo zato što si ga volio primiti ili stavit u dupe.
„ Znaš šta nam se desilo jedno veče? Kuma je istripovala da će nas silovati. Fino sam joj rekla da ne puši ako joj škodi. Ona navalila k’o mutava. Hoću, pa hoću. A još je i popila. Loša kombinacija, definitivno. Ovi Kurdi skontali neki šit, pa počastili. Meni bilo super. Tamo u Francuskoj šita baš ima. Par puta nas je poslije predavanja znao profesor počastiti. Opušteno. Kad je Šarl Bodler hašišario i vario. Samo ovdje peglaju kod nas, k’o da ne-znam-šta radimo. Smarači. “
„Ja sam čuo da i Brena duva. Ozbiljno. Rekao mi jedan kolega umjetnik. Par puta je svirao sa njom po Njemačkoj“, kažem ja.
Smijemo se. Brena DUVA.
Pokazuje mi kockicu šita. Otkuda joj, pitam. Reče da joj je slučajno ostalo u nekom džepu i da se pravo sjebala kada je provalila da je prešla toliki put avionom sa tim kod sebe. Da su je nafatali, baš bi najebala.
Al’ kako sreća prati ludake, mi se obradovasmo njenoj nesmotrenosti, a ona se baci na posao i nastavi priču.
„Sve je bilo super to veče. Zezali smo se na plaži i pričali. Cugali smo neku Sangriju.
Ovaj jedan, Kurd, nam je pričao kako ima dvije mame, jerbo mu ćaća ima dvije žene.
Ovaj drugi, jaran njegov, ga podjebavao u fazonu – Šta je to? Jedna te rodila, a druga dojila?
Pričali su nam kako imaju velike porodice i kako ih ima ukupno 35 miliona na svijetu.
Stari su narod i žive po Turskoj, Iraku, Siriji, Armeniji, a ima ih i po Evropi baš dosta.
Sanjaju svoj Kurdistan. Razumijem ih potpuno. Imaju grb, zastavu, jezik, himnu, a nemaju države.
Ironija prava.
Sve je tako bilo super dok kuma nije vidjela da je jedan od njih namignu drugom i rekao nešto na njihovom.
Tada je krenula da paranoiše i na kraju smo se pokupile, zamolile da nam zovnu taksi i otišle u hotel. Provalila sam da im je bilo krivo i da su se uvrijedili, al’ šta da radim sa lujkom koja se smetnula.
Morala sam je odvesti.
Poslije je u taksiju imala teorije zavjere da je taksista njihov čovjek i da će nas kidnapovati.
Ma ludilo jedno.
Tek se u sobi iskulirala.
Smorila me pravo.
A, pazi ovo – Rekao nam gazda hotela da smo prve Bosanke koje su tu odsjele. Kul, jelda? Inače, nisam znala da je upravo u Kušadasiju bio onaj teroristički napad, tek kasnije su nam rekli. Malo mi bilo frka, al’ opet, s druge strane, na budalu možeš naletjeti bilo gdje. Bitno je da u datom trenutku jednostavno nemaš sreće i žrtva si idiota. Uh.. Ej, evo smotala sam ja ovo. Aj’ nećemo više crnjake. Jel’ važi?“.
Važi, kažem joj.
Pali ga.
Miris turskog hašiša odaljava se od nas i ide prema svjetlima grada.
Priča staje.
Čuje se Catrine Noise iz auta.
Njen glas uz taj prizor ide sjajno.
Rek’o bi čovjek da je iz Bristola, kad ono, Catrine iz Banjaluke.
Tenzija popušta, bilbordi i smećari sa istih dobijaju crveni karton za to veče. Stvarno je tako.
Da naš čovjek više putuje, sigurno da bi bolje razumio i sebe i druge.
Za početak, na relaciji FBiH – RS, a onda i na relaciji BiH ostatak svijeta.
Putujući i komunicirajući, shvatio bi da nije nama baš najgore, ni da smo najlošiji, najpoganiji i najgluplji. Shvatio bi da se zemlja i sistem neće sami izgraditi i da šaka zlih kriminalaca iz oba entiteta ne može imati veću snagu od naroda koji je željan života, sreće, smisla. Koliko god bili različiti ljudi, život se svodi na egzistenciju, sitne radosti, porodicu i male stvari.
Svuda ima divnog svijeta i odurnih kretena. Samo je pitanje kakvu energiju širiš i kakve ljude i događaje privlačiš.
U tim mislima, pade mi kolega Dani(j)el na um, koji je bio u Albaniji na moru.
Reče – opušteno totalno. Nikakvih problema, niti dilema.
I onda se ja pitam kad će ljudi da shvate da smo mi samo jedna molekularna farsa, gomila istog u velikoj kosmičkoj kaši, koja putuje kroz svemir na jednoj planeti i zajedničkom domu svakoga od nas.
Dobro je ovo što je donijela iz Turske.
Ni toga kod nas nema.
Zabit.