Mudžahedini iz kopirke
Prije nego što će policijska agencija obznaniti kako moguće bombaše zna u broj(?!), Jasmin Merdan, i sam nekadašnji vehabija, te koautor knjige “Vehabizam/Selefizam” rekao je da u BiH postoje deseci mladića spremnih da se raznesu pred veleposlanstvom neke od zapadnih zemalja. Preciznije od Džuve – koji, istina, nije naglasio kako su baš sve tri tisuće potencijalnih ubojica vehabije – Merdan je detektirao srž problema koji se, najčešće i površno, naziva islamskim ili muslimanskim terorizmom: “Terorizam je zapravo samo rep na tijelu vehabizma, i to jedan od repova, i manje-više svi oni koji se dižu protiv terorizma zapravo barataju repom dok glava slobodno biva zanemarena”. E to, točnije ratno blagonaklono dočekivanje mudžahedina afroazijskog podrijetla, te ignoriranje njihova misionarstva praćenog izdašnom financijskom pomoći prije svega iz Saudijske Arabije, odnosno zatvaranje očiju pred nizom incidenata – od ratnih zločina, preko verbalnih napada na državne dužnosnike ili prijetnji neovisnim medijima, do praktičnog osvajanja enklava u BiH i ignoriranja domaćih zakona – omogućilo je onome što Merdan naziva jednim od repova da jučer u zrak digne policijsku zgradu, a sutra, primjerice, Predsjedništvo BiH.
Iako je i prije bilo naznaka kako vehabijska zajednica, čiji su pripadnici prepoznatljivi po dugim bradama i hlačama skraćenih nogavica, a pripadnice neprepoznatljive jer se u javnosti pojavljuju prekrivene od tjemena do vrha malog nožnog prsta, prolazi kroz različlite transformacije, tek je napad na policijsku postaju broj jedan – nije Bugojno New York pa da ih ima 13 kao u Carpenterovu filmu – kao i reakcije na njega pokazao kako takozvane selefije u BiH nisu monolitna zajednica, baš kao što ni mudžahedini tijekom bosanskog rata nisu bili kao iz kopir aparata.
Najgori su Jemenci
“Malo je poznato, ali nisu svi u jedinici bili vehabije. Dio jedne turske jedinice priključio se odredu nakon raspada njihove jedinice. Međutim, njima je bio strogo zabranjen kontakt s novajlijama da ne bi imali utjecaja. Oni su bili drukčiji – pušili su, slušali muziku… bili normalni ljudi… Znam da su Jemenci bili najgori. S linije se vratila skupina Jemenaca i odmah su jednog zarobljenika odradili. Nastao je tajac. Onda su zaklali još jednog”, ispričao je u ispovijedi sarajevskom tjedniku Dani bivši pripadnik odreda El Mudžahid, Adnan Mešanović, 2006. Pronađeno u prijevodu Jasmina Merdana: “Nije svaki vehabija terorist, ali je zato svaki terorist vehabija, naravno kada govorimo o onome što svijet danas zove muslimanskim terorizmom!”
Haris Čaušević Oks, infantilni obožavatelj Štulića i bugojanski ubojica, aktivirajući bombu inicirao je oglašavanja što do kraja markiraju razlike među vehabijskim frakcijama u BiH, od kojih se tek jedno krilo može smatrati kratkoročno bezopasnim. Riječ je o onima koje predvodi ratni zapovjednik u Konjicu, Nezim Halilović Muderis, pod čijim su upravljanjem džamija i kulturni centar Kralj Fahd u Sarajeva, koji se nalazi između Alipašina polja i nekadašnjeg Olimpijskog sela Mojmilo. Gospodar tog, praktički teritorija Saudijske Arabije zagovornik je suradnje sa službenom Islamskom zajednicom, čiji je poglavar Mustafa efendija Cerić, nakon višegodišnjeg ignoriranja širenja vehabizma, “nove muslimane” proglasio boljim od većine Bošnjaka, dodavši da se njima ne bi dogodio genocid! Stav poput Halilovićeva da ne treba narušavati jedinstvo muslimana i njihove vjerske institucije zauzelo je i uredništvo nekada najutjecajnijeg islamskog časopisa u BiH, lista Saff, čije je tiskano izdanje ugašeno zbog nedostatka sredstava!
Genetske ubojice
Naravno, nisu jedini, ali za prestanak izlaženja Saffa jesu zaslužni i žitelji Gornje Maoče, zapuštenog, izoliranog sela na sjeveru Bosne. Oni su, redom, prestali kupovati magazin, smatrajući ga suviše liberalnim, iako se, recimo, radi o novinama u kojima redovito pišu autori spremni reći da su, primjerice, Srbi genetski programirani ubojice. U toj Gornjoj Maoči, gdje je početkom godine nekoliko stotina pripadnika specijalaca hapsilo vođu komune Nusreta Imamovića i šest njegovih sljedbenika pod optužbom za rušenje ustavnog poretka – nakon mjesec dana pritvora svi su pušteni! – centar je misionarske vehabijske struje, kako je naziva Juan Carlos Antunez, konzulant EUFOR-a i autor studije o nastanku vehabijskog pokreta u BiH.
Utemeljitelj te grupe je Jusuf Barčić, samoproglašeni šejh, sumanuti misionar nazalnog glasa poznat po nepoštovanju zakona, religijski fanatik i kolosalni luđak koji, uz ostalo, nije prekidao vožnju bez obzira na boju svjetla na semaforu – pozivajući se na Allahovu volju u funkcioniranju prometa!? – da bi poginuo zabivši se automobilom u stup ulične rasvjete. Njegov nasljednik, Nusret Imamović, predvodi dakle zajednicu što u posavskoj ravnici živi kao u predgrađu Kandahara, bez struje i televizora, školskoj djeci zabranjuje glazbenu nastavu i čeka. Koncept misionarske struje je, naime, iseljavanje s teritorija neuređenih u skladu sa strogim pravilima šerijata, izolacija i strpljenje do pogodnijih okolnosti za preuzimanje vlasti tamo gdje su muslimani, u ovom slučaju Bošnjaci, većina, te ukidanje svih oblika demokracije koju, kako je objavljeno na siteu Put vjernika, smatraju “ukletim produktom sekularizma i njegovim kopiletom, jer je sekularizam nevjernička doktrina čiji je cilj da vjeru odvoji od upravljanja državom”.
Iako selefizam, odnosno vehabizam, smatraju neodvojivim od džihada, dok je Nusret Imamović govorio kako samoubilački napadi nisu zabranjeni, ali ih ne treba suviše često koristiti, i Gornjomaočane je iznenadio bugojanski teroristički čin. Nakon zaglušujuće šutnje iz sela u koje policija ne ulazi bez prijeke potrebe, putem interneta je odaslana osuda Čauševićeva čina, da bi uslijedio revolucionarno naslovljeni proglas “Potlačenom i napaćenom narodu BiH”, iz kojeg se zrcali svijest o atmosferi među Bošnjacima, većinski negativno nastrojenim prema samoproglašenim “najboljim, najpouzdanijim, najmoralnijim, najrazboritijim i najvrednijim sinovima bosanskog naroda”. “Mi smo se Allahovu pozivu da mu robujemo odazvali, a zatim smo i vas da isto učinite pozivali. Pozivamo vas slobodi i ponosu, čije značenje i slast osjećaju samo oni koji se izbave iz ropstva i podčinjenosti ljudima i vlastitim strastima u robovanje Allahu… Vi naš poziv najčešće grubo odbijate, na čemu mi ustrajavamo, jer vas razumijemo. Vi ne znate da drugog puta i načina da se spasite nemate. Jedino stvarno pribježište je Allah. Sve drugo je iluzija… Nismo mi vaši dušmani, pravi vaši dušmani su oni koji žele da nas zavade i na nas vas upozoravaju…”
Bivši zatvorenici
Najnestrpljivije vehabijske skupine su one za čije je pripadnike novinar Esad Hećimović, autor knjige “Garibi: mudžahedini u BiH 1992.-1999.”, rekao da svjetovnu vlast smatraju bezbožničkom, te nemaju sentimenta prema nekadašnjim suborcima iz Armije BiH, danas pripadnicima sigurnosnih ili policijskih službi. Takvi, osim vojne obuke, imaju i, kako Merdan kaže, klošarsku biografiju. Riječ je često o neobrazovanim mladićima, registriranim silovateljima, bivšim ovisnicima ili zatvorenicima iz bosanskih i europskih kaznionica, poput Nusreta Palislamovića, osumnjičenog za planiranje napada na bugojansku policiju. Bivši kradljivac pčelinjaka i bakarne žice, obiteljski nasilnik kod kojeg je svojedobno pronađeno više od 13 kilograma eksploziva i 11 ručnih bombi, angažirao je Čauševića da bi se osvetili zbog hapšenja i procesuiranja zapadnobosanskog vehabijskog vođe Rijada Rustempašića, pritvorenog radi pripremanja terorističkih napada na institucije BiH. Juan Carlos Antunez njihov vehabizam naziva džihadskim dijeleći ga na: “džihad protiv nominalnih muslimanskih režima za koje džihadisti smatraju da su ‘grešni’ i zato su legitimne mete za pobunu; džihad za teritorij koji se smatra muslimanskim, ali je pod nemuslimanskom vlašću ili okupacijom i džihad protiv zapada”.
Simboličan datum
Prije svega izborom mete, policijske postaje dakle, ali i datuma – 27. lipnja – na koji već pet stoljeća bosanski muslimani odlaze na Ajvatovicu, gdje obavljaju molitvu, što vehabije izolirane od Islamske zajednice smatraju suprotnim islamu – Čaušević, Palislamović ili tko već bio iza obojice pokazao je tko je prvi na listi neprijatelja, ali i što je meeting point vehabijskih frakcija. Svima je, naime, zajednička želja da, prije svega, promijene sunarodnjake – bosanske, prozapadno orijentirane, europske muslimane, odnosno Bošnjake, pa kada od Sarajeva, Tuzle ili Bihaća naprave nove Gornje Maoče, prijeđu na nemuslimanske “okupatore” bosanskog teritorija i, naravno, zapadni svijet općenito.
Ako, zbilja, postoje tri tisuće spremnih na terorizam, kao što tvrdi načelnik Obavještajno-sigurnosne agencije, te ako se, kao do sada, nastave liječiti posljedice, a ne uzrok bolesti, Bosni neće, kao nekim arapskim zemljama, trebati tri desetljeća da se trajno i nagore promijeni. Uostalom, jedno i pol je već prošlo…
Tekst preuzet sa portala www.jutarnji.hr