Malo o meni
Ja sam vam, da se ne lažemo, totalni duduk i antitalenat za nogomet, basket i ostale kolektivne sportove. Što se može, nije sve za svakog. Dobar sam bio jedino u gimnastici, u tenisu i stolnom tenisu dobar ili osrednji. Igrao sam dobro ćize – blize, u tavli nisam loš. Ali, u nogometu sam samo smetao. Prije ili kasnije bi me postavili na gol, tu bih nanosio najmanje štete svojoj momčadi a i manja je bila mogućnost da nekom slomijem nogu. Trebam li pomenuti i da sam bio loš branič?
Sveto ime Drogba
Ja obično navijam za protivničku momčad ili za favorite za koje otprilike znam da će ionako pobijediti. Nemam pojma zašto, valjda sam zločest. Smiješni su mi Ronaldo, Ronaldinjo i Džeko. I Drogba mi je smiješan, smiješno mu i ime. Negdje sam pročitao da ga je mater, kad je bio mali, zvala „Druže Tito“. Pa, i ja bih volio da me tako zovu ako bih se zvao Drogba. Volim gledati i ovu sitnež, klubove treće i četvrte lige, one kojima krava utrči u teren, a za njom vlasnik sa štapinom u ruci. Silno me zabavlja kad ganjaju suca po terenu i svi svima psuju mater na regionalnoj osnovi.
Tito – Afrika
Snimci iz Afrike, čak i o i oko SP u nogometu u Južnoafričkoj Republici, obiluju rafalima iz Titovih kalašnjikova (Kačaš CZ Kragujevac ne mogu fuliti ni prepoznati kao rusku ili bugarsku pušku, nema šanse) zaostalim još iz vremena Pokreta Nesvrstanih, Titovog tržišta za prodaju kragujevačkih pušaka, sarajevskih „Pretis“ granata i topova livenih kojekuda u Ex – Yu. To je oružje tako dobro napravljeno da je, uglavnom njime, počinjeno milijune ubojstava u Ruandi, Siera Leoneu, Eritreji i diljem lijepe Titove Nesvrstanije.
Slatka navijačka smrt
I, opet, naravno, čujem onu istu priču kako ratovi prestaju kad je tekma. Ljudi odlože oružje pa idu navijati. Onda lijepo, kad sudac odsvira kraj, uzmu svoje i Tiletove kalaše i nastave se ubijati. Baš slatko, zar ne? Ja se pitam da li bi manje njih poginulo da se konstantno rafalaju ili da prave pauze? Mislim da bi bolje bilo da ne gledaju utakmice, samo imaju više volje i adrenalina za nastavak ubijanja.
Kad se ima!
Jedna od jezivo dirljivih Tv scena je bila i ona iz kampa za mlade crne talente. Prvo su u redu uzimali hranu čudnog izgleda, sipali u porcije i sjeli da jedu. Žlice su djeca držala cijelom šakom, jeli pokretima laktova, očito nesvikli jedaćem priboru. Jedan od njih je rekao „Ovdje se dobro brinu za nas. Daju nam da jedemo i daju nam i odjeću“. Hvale vrijedno. Odveli su ih od pušaka i dali im nadu. Možda će neki od njih i postati profesionalni nogometaš. Ali, što je sa onima koji neće? Hoće li ih zapasti opet Titov kalašnjikov i stare bombe kragujevke?
Mnogometni nogomet
I, opet, ona stara fraza „Nogomet ujedinjava Afriku“. Ma hajde. Tako je „ujedinio“ i Jugoslaviju onom utakmicom u Zagrebu. I Federaciju BiH utakmicom u Širokom Brijegu, onom sa krvi i talačkom krizom. Tako ujedinjuje i kad se susretnu irski i engleski klubovi. I engleski i engleski. Tako ujedinjuje čak i one koji nisu razjedinjeni, kao kad Sarajevo igra sa Čelikom u Zenici.
Sportom protiv Drogbe
Ipak, mora se priznati da je sport dobrano drogirao Crni kontinent. Manje vijesti o ratovima, više o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Nije da se prestalo pucati u Somaliji, Eritreji i drugim crnim i crnjim nedođijama, samo se rafali slabije čuju. Kad smo već kod drogiranja, pomenimo i krilaticu „Sportom protiv ovisnosti“. Misli li se pritom i na ovisnost o sportskoj kladionici, na ovisnost koja je uništila više života i rasturila više obitelji u Bosni i Hercegovini nego heroin, kokain i marihuana zajedno? Ne biste. Pa, dobro. Hoćemo li i o steroidima, kreatinu, sredstvima za ublažavanje boli bez kojih vrhunski sport ne može? Nećemo ni o tom?
Nogokain je izostao
Bosni i Hercegovini će nedostajati, barem Bošnjacima i čaršiji, onaj dopamin koji im je dao Ćiro Blažević, nogometni trener BH reprezentacije koji je doveo naše trokutaste u Baraž. Nedostajat će im oduševljenje, adrenalin, euforija, kokainski osjećaj da su bitni, da su dio Europe i svijeta, da se imaju čime ponositi. Nema se čovjek na koga, onako, čista srca i patriotski, umotan u zastavu i išaran plavo – žuto, zavaliti u kladionici sa zadnjih deset Maraka iz crnih rezervi… Hm, već ste ljuti, znam. Nisam neki lagan čova, priznajem. Nisam ni u pravu, ne treba isključiti ni tu mogućnost. Možda je istina da sam, ovako smotan i duduk u grupnim sportovima i klađenju, ljubomoran na vas koji navijate…