Godinama su tri podignuta prsta bila jedan od najprepoznatljivijih simbola srpskog nacionalnog identiteta. Njegova istorija izuzetno je složena, jer su ga tokom Drugog svjetskog rata za polaganje zakletve koristile nacističke i ustaške formacije, dok je u srpsku tradiciju uveden i masovno popularizovan tek devedesetih godina prošlog vijeka zaslugom Vuka Draškovića. Zatim ga je ratno nasljeđe devedesetih opteretilo značenjima od kojih ga nije bilo moguće lako odvojiti.
Onda su došli studenti. Njihov pokret od početka je izazivao različite reakcije. Jedni su u njemu vidjeli dugo očekivanu pobunu protiv autoritarizma, korupcije i društvene nepravde. Drugi su upozoravali na nacionalističke simbole, pravoslavnu ikonografiju i političke ideje kojima, po njihovom mišljenju, nije bilo mjesta u pokretu koji je obećavao drugačiju Srbiju.
Pitanje je bilo koliko širok taj pokret može i treba da bude. Može li okupiti ljude različitih političkih uvjerenja, nacionalnih osjećanja i svjetonazora? Može li se društvo mijenjati samo s onima koji o svemu misle isto? Studenti su pokazali da ljudi koji se ne slažu oko istorije, religije, nacionalnog identiteta ili spoljne politike mogu stati jedni uz druge kada dijele zahtjev za pravdom, odgovornošću, slobodnim institucijama i dostojanstvenim životom.
A onda je na prijevremenim parlamentarnim izborima Studentska lista dobila redni broj tri. Počela je igra simbolima. Tri prsta postala su poziv na glasanje, znak međusobnog prepoznavanja, duhovita poruka na društvenim mrežama. I dok se slavila izborna pobjeda, na ulicama Srbije ponovo su bila podignuta tri prsta. Ali ovaj put nije bilo potrebno objašnjavati da se njima slavi pobjeda Studentske liste.
Jesu li studenti tako promijenili značenje jednog od najkontroverznijih simbola novije srpske istorije?
Možda je prerano za takav zaključak. Istorija se ne briše jednom izbornom pobjedom, niti sjećanja ljudi koji su pod tim simbolom doživjeli stradanja prestaju postojati zato što ga nova generacija koristi s drugačijim namjerama. Ali postoji nešto duboko simbolično u prizoru u kojem se tri prsta danas podižu u slavlju izborne pobjede nad političkim nasljeđem tog vremena. Možda studenti nisu promijenili prošlost jednog simbola, ali su otvorili mogućnost da mu se promijeni značenje. Pritom nisu odbacili srpski nacionalni identitet. Nisu se odrekli ni zastave, ni tradicije, ni osjećaja pripadnosti vlastitom narodu. Pokušali su nešto mnogo važnije: da patriotizam povežu s pravdom, odgovornošću, slobodom i poštenjem.