Mnogonogi mamut zvani Evropska Unija počeo je poboljevati. Nisu postale bolesnije suhe noge koje je nedavno dobio, zemlje poput Poljske, Bugarske, Rumunije; oboljele su noge za koje je mamutova glava u Njemačkoj mislila da im nije ništa. Noga zvana Grčka je pokleknula. Potrošila je previše hrane i krvi, sad više ne može sama da stoji, a kamoli da nosi džinovsko tijelo sa relativno zdravim nožurdama. Sad mamutovu glavu, Njemačku, boli glava, treba upumpati stotine milijardi krvnih Eurozrnaca u odumrli ud razmaženog krvotoka. S pravom se sumnja i u nekoliko drugih nogu: Španiju, Italiju, Portugal… Hoće li one nastaviti nositi tijelo? Hoće li moći izdržati same sebe i taj Euro koji im kola žilama? Hoće li zdrave noge i glava smoći dovoljno Eurokrvi za nastavak kretanja ka neizvjesnom sutra? Pojma nemam, kao ni oni.
BiH čekališće
Blaženi komadić svijeta, korupcijom izgrižena krvava fleka zvana Bosna i Hercegovina, ima svoj život koji ne lede zamasi krila Njemačkog orla koji nastoji, skupa sa Francuskim pijetlom i Austrijskim lavom, te još ponekom državnom živinom, naloviti i načukati dovoljno ribe i zrnja za ostatak EU Mamuta. Treba popraviti anemičnu Eurosliku, anulirati pad Eurohemoglobina koji sve teže parira čak i Dolaru okilavljelom od skupih osvajačkih ratova. Ozbiljne dijagnoze Mamutu još nema, još se svi ponašaju kao da se ništa strašno ne događa, Euro još cirkuliše glomaznim tijelom. BiH, Srbija i Hrvatska, skupa sa Makedonijom, Albanijom, Crnom Gorom, čekaju ispod Mamutovog repa, pod zadnjim ulazom, čekaju svoj red da uđu u ogromni EU rektum i tamo, u toplom prolazu, zagriju svoja mršava i iznemogla tranzicijska tjelašca. I Euroinfuziju očekuju, naravno. Što smo mi gori od Rumuna, Poljaka, Čeha, Slovaka…? Čak i da jesmo, nismo!
Euromantra
Evropska Unija je imperativ. EU je konačni cilj. Nema druge alternative. Program se temelji na europskim integracijskim procesima. Svakodnevna mantra Tv ekrana i Internet portala, radija i političkih skupova, ponavlja se kao molitva Bogu za iskupljenje i spas iz poslijeratnog užasa i korupcijskog ponora iz kojeg isplivavaju najgori i sa najboljih kidaju komade mesa i njime hrane svoje nabildane pse i bankarske konzorcije koji umnožavaju njihove pare. Čekajući ulazak u Mamutovu zadnjicu, sva su sredstva otimačine dozvoljena, legalno je sve što se može platiti i svako ima cijenu. Novinari više ne sakrivaju svoje reketarenje, navijačke horde preko državnih medija skoro javno podržavaju svoje favorite i ukopavaju njihove oponente. Sudstvo krije papire i odokativno odmjerava krivicu i izriče milost ili kaznu, grijesi se otkupljuju kao lubenice na tržnici. Visoki predstavnik, Valentin Inzko, više ne zna je li pošao ili došao, ko vlada zemljom i šta on uopšte radi tu, u toj nesretnoj Bosni i Hercegovini.
Eurodženet
U trenucima rasula stvaramo Bogove, u trenucima snage ih rušimo. Snage već odavno nema. Nade u bolju budućnost koju bismo sami stvorili, također više nema. EU je, u nedostatku bolje nade, postala vjera. Bog je i u Briselu, Den Hagu, Strazburu, Parizu, Njujorku, Londonu, samo nije tu, s nama. A, pošto se nismo u stanju dokazati djelom, treba Bogovima reći ko je kriv, ko treba da ispašta za ovoliko beznađe, bijedu i jad.
Dvije noge dobre, jedna noga loša…
Predsjedništvo naše nesreće ima tri noge. Jedna je Nebojša Radmanović, srpska noga i uzdanica Miletove Republike Srpske, manjeg od dva Entiteta. Druga je Haris Silajdžić, bosanski ponos i dika, bošnjački multikulturni lider u ratu i u miru. Treća noga je izabranik bosanske čaršije, Željko Komšić, koji voli i zastupa tu istu čaršiju, a i nas sve koji nismo bosanska čaršija, pa i Hrvate u BiH, htjeli oni to ili ne. Dvije zadnje noge su ideološki jako bliske, ova treća nesretnica zvana Nebojša je u velikom raskoraku i otklonu od bosanstva, bošnjaštva i sarajevskog čaršijstva. Uglavnom, ni Svevišnji im četvrtog ne bi mogao naći. Tronožac je, naravno, bosanski. Iz Hercegovine nema nikoga na koga bi se mogla ta tru(h)la štokrla osloniti.
Hare tužibaba
Jedna noga tronošca, gorespomenuti Haris Silajdžić, ode ovih dana da se žali UN-u na treću nogu, onu koja štrči od Harisa i Željka. Nebojša, naravno, neće ni da čuje. A Hare kaže da će ić’, pa Bog! Više mu se skupilo na tog hrsuza Nebojšu i na te pokvarene nacionaliste, one koji nisu kao on i Željko, da više ne može šutjet. Reći će on, napokon, tom UN-u čija majka crnu vunu prede i ko opstruira Eunifikaciju Bosne i Hercegovine, ko zatvara kolutić na Mamutovoj EU stražnjici i sprječava ulaz normalnim i dobrim Bosancima u ugodnu i sigurnu, ne baš najzdraviju – ali još uvijek živu, mamutsku toplinu…