Zagreb: usred Novog Zagreba – gle čuda! – niknula je Amerika. Čemu putovati preko oceana kad je Amerika, eto, došla sama? Eskalatori, elevatori, sve blista i šljašti, cijene paprene, ljudi po kafićima, ne može se naći slobodno mjesto. Nitko od okolnih stanara, doduše, ne može izgovoriti ime novog tržnog centra, ali nema veze, važno je da se čovjek osjeća kao građanin svijeta. Pa što ako prosječna penzija pokriva otprilike jednu kavu i jedne cipele u toj nepreglednoj zgradurini neizgovorljivog imena! Čovjek se nekako osjeća bolje kad zna da u svakom času može kupiti Bossovo odijelo i Dieselove tenisice. Važno je imati tu opciju. Odmah se osjećaš svjetski.
Beograd: usred Novog Beograda – gle čuda! – niknula je Amerika. Čemu putovati preko oceana kad je Amerika, eto, došla sama? Eskalatori, elevatori, sve blista i šljašti, cene paprene, ljudi po kafićima, ne može da se nađe slobodno mesto. Niko od okolnih stanara, doduše, ne može da izgovori ime novog tržnog centra, ali nema veze, važno je da se čovek oseća kao građanin sveta. Pa šta ako prosečna penzija pokriva otprilike jednu kafu i jedne cipele u toj nepreglednoj zgradurini neizgovorljivog imena! Čovek se nekako oseća bolje kad zna da u svakom času može da kupi Bossovo odelo i Dieselove patike. Važno je da se ima ta opcija. Odmah se osećaš svetski.
U židovskim rukama
Razlike: Mall u Zagrebu se zove Avenue Mall. Mall u Beogradu se zove Delta City. Zagrebački mall pripada “nekom američkom Židovu”, kako me spremno informira upućeni građanin Zagreba, a onaj beogradski lokalnom tajkunu. “Kako znaš da je vlasnik Židov?”, pitam. “A tko drugi?”, odgovara sa zavjereničkim smiješkom informirani građanin. Ah da, naravno, zaboravila sam, Židovi drže sve. Ako nisi Židov, nemaš šanse, osobito ne u Americi, a kamoli u Hollywoodu. Tamo baš sve drže Židovi, uvjerava me, drugom prilikom, jedan informirani Beograđanin. Ako nisi Židov, mason ili ne radiš za CIA-u, crno ti se piše. Ma da. Kako je našim ljudima sve jasno. Ne možeš im prodati muda pod bubrege. Znaju oni dobro kako stvari stoje. Svaka im čast.
Itinerer ovog mog putovanja zaista je bizaran. Iz Zagreba i Beograda odlazim u Bosnu. Na putu vadim svoje dokumente točno šest puta.
Sljedeća stanica na mom neobičnom putovanju je prelijepi Prijedor. Ili, možda, prelepi Predor. Jesmo li u Bosni? Da, jesmo. Ali i nismo. Na neki način jesmo. A opet na drugi nismo. Ne možeš ti to shvatiti, kažu mi ljudi. U gradu nekoliko novih novcatih džamija. Problem je samo što više nema vjernika. Ali dobro, to su detalji, zašto uvijek zanovijetaš? Treba – kao što smo već naučili – zaboraviti, baciti dokumente, uništiti fotografije i zbrisati imena iz sjećanja. Onda se lakše živi. Pitam nekoga gdje ima dobar restoran. “U Omarskoj”, odgovara mi on bez krzmanja. “Odlično se jede u Omarskoj”, kaže ljubazno. “A u Auschwitzu? Kako se tamo jede?”, kroz glavu mi prođe pitanje, ali ga ne postavljam. Jer znam: treba zaboraviti, baciti dokumente, uništiti fotografije, zbrisati imena iz sjećanja.
Vladari i velikani
U Prijedoru stanujem u hotelu u ulici Srpskih velikana. U ulici istog imena u Beogradu je kazalište u kojem sam nekad igrala. A možda i nisu Srpski velikani, nego Srpski vladari. Ne mogu se sjetiti, stvari su se zadnjih godina malo pomiješale, ne samo u mojoj glavi. Uostalom, ovdje kao da i nema drugih velikana osim upravo i jedino vladara. Tako da je zapravo svejedno. U šetnji glavnom ulicom primjećujem štand s ilustriranim kalendarima. Gledam naslovnice: 3 puta Tito, 2 puta Ceca Veličković, 2 puta Toše, 1 put Che Guevara. Ništa mi nije jasno. Gdje smo? Na kojem prostoru, u kojem vremenu?
U bivšem ratnom kupleraju bivšeg muža sadašnje, gorespomenute gospođe Cece promatram punjenog tigra. Pitam se kako je taj tigar dospio ovamo, u Prijedor. Bit će da ga je netko negdje ukrao, prelijepog, divljeg, opasnog, potom ustrijelio pa ga, punjenog, stavio da mu krasi sobu za poslovne sastanke. Tako da se zna tko smo. Da ne bi bilo zabune. Tko je ovdje, na ovim kožnim naslonjačima, sjedio i o čemu je donosio poslovne odluke? Tko bi ga znao… treba zaboraviti, baciti dokumente, uništiti fotografije, zbrisati imena iz sjećanja.
Glavno je da su koncerti lijepe Cece prepuni mladih ljudi koji znaju sve tekstove njenih pjesama napamet. Nema više rokenrola, on je zaista umro, negdje početkom devedesetih godina. Došla je neka druga muzika, muzika uz koju se pucalo, muzika tako zaglušujuća da se ni najočajniji krici nisu mogli čuti. S muzikom se lakše zaboravljalo, lakše se brisalo, lakše se živjelo, lakše se ubijalo.
Kralj novinarstva
U novinama ove republike unutar republike čitam izvještaj o vlastitom porijeklu i učim podatke koje dosad nisam znala. Saznajem da moj otac zapravo nije bio moj otac niti moja majka moja majka. Saznajem pravu istinu o svom “poreklu”. Netko je saznao nešto, a onda oko toga ispleo svoju priču. Priču koja mu je odgovarala. To što priča nema veze s istinom je potpuno nevažno. Poluistine, polulaži, tračevi, sve to utopljeno u ogromnu količinu šljaštećeg kiča. I sve uz glasnu muziku. Muziku koja prikriva zločin. Muziku koja premazuje laž. Jesam li u Srbiji? Jesam li u Hrvatskoj? Jesam li u Bosni? Nije važno, u svim novinama ionako čitam kolumnu neuništivog kralja nezavisnog novinarstva, Denisa Kuljiša, hvaljenog zbog svoje hrabrosti u svim novim državama. Glavno je da prava kvaliteta opstaje. I da objedinjuje. Čak i bivše neprijatelje. Treba, naime, zaboraviti, baciti dokumente, uništiti fotografije, zbrisati imena iz sjećanja. Pa to onda prozvati pomirenjem, oprostom, novom budućnošću. I bivšim neprijateljima treba milostivo, kršćanski, dati šansu.
Da, bivši neprijatelji. Sada prijatelji. Sada suradnici, finansijeri, investitori. Bez obzira na nacionalne ciljeve, njih spaja želja za sticanjem kapitala. Ide li se, do vraga, u tu Evropu ili ne ide? Ako se ide, daj da prije toga pokrademo sve što se može. Na putu od autoputa “Bratstvo i jedinstvo” do Prijedora vidim potleušice, siromaštvo i bijedu. A na svakih nekoliko kilometara velebna kućerina i uz nju privatna benzinska pumpa, izgrađena, pretpostavljam, u znoju lica svoga, čime drugim doli poštenim radom. Tako je, eto, završio ovaj rat. Slušam iste priče iz usta bivših neprijatelja koji su se borili jedni protiv drugih. Sad im je konačno jasno o čemu se radilo. Sad kad su neke majke poginule i neka djeca osakaćena. Sad kad je kasno. Ali treba zaboraviti, baciti dokumente, uništiti fotografije. I, po mogućnosti, zapjevati. Neku Cecinu.
Tri Slovenca
Na doručku u hotelu Prijedor za susjednim stolom sjede tri mlada Slovenca. Nakon kratkog međusobnog konsultiranja (“Jel ti znaš kako se zove?”, “Ma čekaj, igrala je u onom filmu… kako se zove…”), obraćaju mi se ljubazno. “Što snimate?”, pitaju na odličnom bosanskohrvatskosrpskom jeziku. Pitam se kad su ga naučili, u kojim školama. Očito je da nisu išli u škole bivše države gdje je taj jezik bio obavezan. Odgovaram na njihova pitanja o filmu i drugim glumcima. Impresionirani su. Očito, gledali su mnoge filmove bivše države. Poznavaoci su YU kinematografije. Pitam ih: “A što vi tu radite?” “Mi svaki vikend dolazimo ovamo.” “Da? Kako to?”, čudim se ja. “Dosta nam je Evrope, dosadno je i skupo. Ovdje je akcija, ovdje je zajebancija. Svaki vikend idemo u drugi grad.” “Idete baš u Republiku Srpsku?” “I u Srbiju, i tamo je super”, kažu mladići. I onda dodaju: “A vi to snimate ratni film?” “Pa da, ratni, a zapravo antiratni”, kažem ja. “A jel možemo mi doći jedan dan i ispaliti koji metak?”, pitaju mladi Slovenci, ozarenih lica. Ne znam zašto, ali odjednom mi nije više do konverzacije s njima. Nekako mi se potrošio interes, splasnuo mi entuzijazam. Odlazim, poželjevši mladim Evropljanima dobru zabavu na jeftinom Divljem istoku.
U mjestu Odžak koje se zove i Vukosavlje, tako da putnik namjernik, da bi pravilno skrenuo s glavne ceste, mora – nekako – znati da je to jedno te isto mjesto, ja i jedan mali Marko pokušavamo spasiti napuštenog psa. Svuda nas progone napušteni psi lutalice, od Beograda do Prijedora. Marko, koji ima 9 godina i živi u Americi, kaže mi: “Ne bih mogao živjeti ovdje. Ljudi ne poštuju djecu i životinje. Na djecu se deru a za životinje se ne brinu.” Pod stalnim smo stresom ja i Marko. Ne možemo više izdržati tu navalu pasa svuda oko nas. Ne možemo gledati kako, nezaštićeni i prepušteni sami sebi, psi prelaze cestu, ne možemo ih gledati kako se stalno izlažu opasnosti od jurećih automobila koji voze kao da njih nema. Možda smo mi ludi. Možda se zaista ne treba obazirati.
Zaboravljena krv
Možda se ne treba osvrnuti ni kad neki pas bude pregažen, kad se prolije krv. I to treba zaboraviti i izbrisati iz sjećanja. Ali mi, eto, mi kao da nismo dosegli taj stupanj zrelosti. Mi s ceste uzimamo malog crnog psa koji laje na svaki prolazeći automobil i baca se pod njega, mi ga nosimo po gradiću Odžaku (koji Marko zove “Chimney”), mi idemo od kuće do kuće i pitamo ljude bi li netko uzeo izgubljenog psa. Sve to na temperaturi od minus 10 stupnjeva C. Konačno nam u hotelu jedan konobar objasni kako stvari stoje: “Nećete, gospođo, naći nikoga da uzme tog psa. Ovdje kod nas neće mješance. Mi uzimamo samo čistokrvne pse. Ja sam dao neki dan 4000 eura za čistokrvnog rotvailera.” “Aha, razumijem. Samo čistokrvni, dakle”, ponavljam, držeći prestravljenog psa na rukama. Nosimo ga u hotel, stavljamo u garderobu filmske ekipe, tamo su prema njemu ljubazni, to je ipak svijet koji nije tako strog po pitanju rasne čistoće. Pas zahvalno maše repićem i, promrzao i izgladnio, smjesta zaspe na hrpi kostiju. Nakon dugotrajne potrage nalazimo nekoga tko će ga uzeti, barem privremeno. Odlazimo spavati, sretni. Kad se ujutro probudimo, psa više nema. Hotelsko osoblje ga je izbacilo na cestu. Bio je ipak samo mješanac.
Iz arhiva BUKE