Iako je bila predsjednica Republike Srpske, iako ima stan u Banjaluci, obična građanka Biljana Plavšić nije se kao ostali obični građani kući vratila u Banjaluku, nego u Beograd.
Iako je u isto vrijeme na surčinski aerodrom sletio avion JAT-a na redovnoj liniji iz Amsterdama, obična građanka Biljana Plavšić nije kao ostali obični građani u Beograd stigla JAT-ovim letom, već službenim avionom Vlade Republike Srpske.
Iako je u Beograd stigla iz inozemstva, obična građanka Biljana Plavšić nije kao ostali obični građani morala proći carinsku i pasošku kontrolu.
Iako u Beogradu ima brata i prijatelje, običnu građanku Biljanu Plavšić nisu kao ostale obične građane na aerodromu dočekali brat i prijatelji, već osobno predsjednik Vlade Republike Srpske.
Iako beogradski aerodrom ima i taksi stajalište i autobusnu vezu s gradom, obična građanka Biljana Plavšić nije kao ostali obični građani morala ići taksijem ili autobusom, već su je do stana na Vračaru odvezli službenim automobilom Vlade Republike Srpske.
Iako je poslije dva sata popodne užasna gužva na beogradskim ulicama i mostovima, obična građanka Biljana Plavšić nije kao ostali obični građani morala strpljivo čekati na semaforima, već su joj put probijala vozila iz pratnje MUP-a Srbije.
Iako je na Vračaru u to doba dana nemoguće naći parkirno mjesto, obična građanka Biljana Plavšić nije kao ostali obični građani pola sata kružila Mekenzijevom i Katanićevom ulicom, već joj je “pauk” MUP-a Srbije napravio mjesta uklonivši parkirane automobile drugih običnih građana.
Iako je u Beogradu strogo zabranjeno zaustavljanje vozila na ulici, obična građanka Biljana Plavšić nije se morala kao ostali građani bojati srpske policije, jer se službeni Vladin crni audi samo za nju zaustavio nasred ulice upravo uz osiguranje srpske policije.
Iako je stopa kriminala u Beogradu među najvećima u regiji, obična građanka Biljana Plavšić ne boji se kao ostali obični građani lopova, džeparoša, nasilnika, huligana i nogometnih navijača: ona u Beogradom ima 24-satno osiguranje i pratnju policajaca MUP-a Srbije.
Ukratko – iako je danas samo još jedna obična građanka, Biljana Plavšić iz nekog razloga nije kao ostali obični građani. Obična građanka Biljana Plavšić nije obična jer obični građani obično nisu osuđeni ratni zločinci.
Ukratko, eto, više su dočekom Biljane Plavšić država Srbija i Republika Srpska svojim običnim građanima poslali poruka nego što ih ti građani o Božiću pošalju SMS-om. Kratke su to i jasne poruke, kojima Milorad Dodik i njegovi beogradski sponzori na čelu s najboljim prijateljem Borisom Tadićem poručuju svojim običnim građanima da postoje obični i običniji građani. I oni najobičniji.
Da biste zaslužili status najobičnijeg građanina, kaže se u njihovoj poruci, morate poubijati ili prognati cijelo nesrpsko stanovništvo iz barem trideset sedam općina. Morate biti osuđeni ratni zločinac.
A vi “obični” obični ili jedva malo običniji građani, koji susjeda muslimana nikad niste niti krivo pogledali, koji niste etnički očistili ni onaj stan u prizemlju, a kamoli općinu, koji u cijelom svom životu niste silovali nijednu muslimanku, niti joj ubili dijete, niti joj oca, muža i brata poslali u logor i zapalili im kuću, koji nikad niste ni hodžu pribili na kakav krst, vi nikad nećete dobiti ni stan u Beogradu, ni službene Vladine avione i automobile, neće zbog vas premijer cupkati na aerodromu i gledati u sat, neće vas gradom pratiti policijski automobili s upaljenim rotacionim svjetlima, neće vam policija praviti mjesto za parking i davati vam privatno 24-satno osiguranje.
Ta je poruka vlasti Republike Srpske i majke Srbije kratka i jasna kao SMS: “Jebite se, obični građani! Jebite se, Srbi!” Može i onaj smajlić s ispruženim srednjim prstom. Mogu i tri, da sve bude baš onako srpski. Jer poruka znači: Srbija je zemlja za ratne zločince, a ne za kojekakve obične Srbe i građane.
Ima o tim porukama jedan stari dalmatinski vic, jedan od milijun viceva o škrtim Bračanima, koji priča o starom škrtom Bračaninu što je otišao u “Slobodnu Dalmaciju” predati osmrtnicu za suprugu, s urednim posljednjim pozdravom dragoj ženi i ožalošćenim mužem u potpisu. Kad mu je službenica rekla da ima mjesta za još dvije riječi i da može dodati još nešto, Bračanin joj je rekao da u dnu doda: “Prodajem ulje!”
Tako, naime, i ja – jer nije poruka u osmrtnicama što su ostale iza Biljane Plavšić, nije poruka ni u poruci kojom ožalošćena Biljana Plavšić preko mrtvih nešto prodaje, niti u poruci onih Srba, Bošnjaka i Hrvata koji su Biljanu Plavšić u Beograd selili samo preko njih mrtvih – na kraju ovog teksta, a ima taman još toliko mjesta, dodajem: “Prodajem stan na Vračaru, blizu Katanićeve ulice.”
Ja ga možda ne prodajem zato što mi u susjedstvo dolazi osuđeni ratni zločinac, ali znam da ih ima dosta koji bi ga zbog toga kupili. Ugodan je to grad za ratne zločince.
A vi ostali, koji nikad niste ni muslimana zgazili, koji nemate ni novca ni želje da živite u komšiluku Biljane Plavšić, znate kako kažu za vas: jebite se.
Preuzeto sa www.nezavisne.com.