Biljana Plavšić posjetila je Banjaluku. Nije bilo mitinga, spontanih okupljanja građana, sve je izvedeno diskretno pod pratnjom policije.
Plavšićeva je prvo razgovarala sa premijerom Dodikom iza dobro zabravljenih vrata Administrativnog centra RS, posjetila groblje, novoizgrađenu crkvu u centru grada, a zatim produžila za Bijeljinu.
„Živite u prelijepom gradu. Nije to samo Banjaluka, radi se u cijeloj RS. Ja sam to i osjećala i to mi je pomoglo da preživim i da sam danas ovdje“, izjavila je Plavšićeva Glasu Srpske.
I zaista, gdje god se Biljana Plavšić okrene sve je smisleno, razložno i opravdano. Njena patnja i te kako je imala višu svrhu. Republika Srpska je snažnija nego ikada, međunarodno priznata, nešto malo okrnjena ali još uvijek dovoljno jaka da se ne ljulja pod napadima neprijatelja; dapače, kao znak stabilnosti i normalizacije počele su je posjećivati i najveće svjetske pop zvijezde. U Banjaluci je sa adresom Trga Republike Srpske broj 1. nastala savremena piramida faraona Milorada, zadužbina ovovremenog kralja, kao simbol moći i prosperiteta RS; najviši neboder u gradu, gdje i na simbolički i stvarno najvećoj visini stoluje najveći Srbin u Republici Srpskoj. Okružni sud u Banjaluci oborio je presudu Osnovnog suda po kojoj je bila dosuđena značajna odšteta Islamskoj zajednici za porušene džamije u Banjaluci; sudsko vijeće sastavljeno od tri žene presudilo je da je tužba zastarjela, trebala je biti podnesena do 19. juna 1999. a to je urađeno 27. oktobra 2000., kažu sutkinje. Baška što nijedan počinilac rušenja nije pronađen i osuđen, sudovi ih nisu ni tražili.
Vlada Republike Srpske zvanično je usvojila dokument sa nazivom „Lažno prikazivanje društvenih i ekonomskih prilika u RS“ i podnaslovom „OHR-ovo kreiranje i održavanje nestabilnosti u BiH kroz djelovanje Rafi Gregorijana i drugih protiv RS“; koji je ništa drugo do moderna istraga poturica i pamflet protiv unutrašnjih i spoljnih neprijatelja koji nikada ne spavaju. Radovan Karadžić se poigrava sudijama Haškog suda kao što se nekada poigravao čitavom „međunarodnom zajednicom“; identično kao Slobodan Milošević. Parlamentarci Republike Srpske uspješno blokiraju sve što se njima ne dopada u državnom parlamentu, i prijete da će ga trajno napustiti; slično stanju prije početka rata kada je politički aktivna kao član Predsjedništva Socijalističke Republike BiH bila Biljana Plavšić.Vrenje današnje BiH uveliko je približno onome prije rata – problemi su slični, skoro isti, dio istih ljudi je i danas u institucijama. Neki koji više nisu u politici, kao Radovan Karadžić, dio su svojevrsnog realiti programa iz Haga; tako se u RS doživljavaju suđenja srpskim zvaničnicima. Osjećaj je da još ništa nije riješeno.
Što je najvažnije, Biljanin narod ništa joj ne zamjera i nije ljut na svoju predsjednicu; ako joj nešto i zamjera to nije ono za šta je Haški sud sudio. Proces Plavšićevoj doživljen je kao nešto daleko i nestvarno, što se ne može dešavati. Otprilike kao neshvatljiva, nepodnošljiva smrt koja se uvijek dešava nekome drugom. U homogenizovano pleme uvijek zaplašeno onim drugima, pored sve dostupnosti modernih medija, teško prodire bilo kakav glas o našim krajevima sa Zapada, koji se cijeli doživljava neprijateljskim. Tako je i suđenje Biljani Plavšić shvaćeno kao neminovna osveta pokvarenog Zapada, vođenog tajnim interesima iskorištavanja naših čistih voda, naše jeftine radne snage, naše u svemu nezagađene sredine, naših čestitih ljudi. Na šta srpski lideri u toku rata nisu pristali. Žrtve nisu ljudi; to su samo frizirane cifre poginulih neprijatelja, i kada su bili civili, smatra se u Republici Srpskoj. Neprijatelji ne zaslužuju samilost, jer i oni su naše ubijali, kako reče sama Biljana da bi pristala i na smrtnu kaznu samo da se istraže zločini koje su oni nama radili. U svijesti stanovnika RS Plavšićeva je kao opravdano odsutan otac na dužem službenom putu. Kada se vratila sve je isto – otac nije bio ništa kriv i kao častan i pošten čovjek nastavlja život tamo gdje je stao. Nema mu se šta zamjeriti jer je žrtva montiranog procesa. Dočekana je kao pop zvijezda, bez trunke propitivanja o zločinima za koje je osuđena u većini značajnijih medija.
Kada je Biljana došla u njenu Banjaluku, Bijeljinu, Republiku Srpsku, postalo joj je sasvim jasno, pored onog crvića sumnje koji ju je izjedao i možda natjerao da učini i lažno priznanje, da je sve bilo razložno, smisleno i opravdano. Borba je bila pravedna, njen rezultat živ i zdrav, jači nego ikad, u jeku izgradnje, ljudi isti, čestiti, pošteni i ništa ne zamjeraju svojoj predsjednici. Na Trgu Republike Srpske broj 1. stoluje Srbin broj 1., njeno čedo, vrijedni Milorad. Na visinama iznad ostalih diše čisti srpski zrak, u trenucima očajanja gleda u srpsku zemlju očišćenu od njihovih bezvrijednih džamija, pogađa se za cijenu srpske vode sa strancima, poigrava se sa predstavnicima Zapada, brani srpske interese, poteže kao revolver vitalni nacionalni interes svog naroda; ništa se u BiH ne može desiti mimo srpskog interesa. Cilj je dakle izvan svake sumnje bio opravdan, Biljanino srce puno i neopterećeno presudom za zločin. Ako je cilj bio pravedan, međunarodno ozvaničen, pojedina iskakanja prilikom njegovog ostvarivanja lako je tolerisati. Čestitim ljudima teško je objasniti da je u ostvarivanju pravednog cilja moglo biti pogrešnih poteza. Biljin narod sve to zna i ne zanima ga ispovijest pravedne predsjednice.