O etno-pluralitetu bh. akademske zajednice
U jednom interviewu prije nekoliko godina autor ovih redova je napisao: „Naomi Sunderland i Phil Graham (Queensland University of Technology) u svom tekstu o ulozi akademske zajednice u visokom obrazovanju, pišu o važnosti razvijanja akademske zajednice na prvoj godini studija što se pojavljuje kao najvažnija vrijednost društva. To je sjajna opservacija, jer su i kod nastanka i razvitka intelektualca bitni prvi koraci. Akademska zajednica u izvornom smislu kao zajednica naučnika koji ne služe nikom sem nauci, istini, pravdi, društvu kao cjelini za njegovu dobrobit, kod nas gotovo da ne postoji. Ona bi pretpostavljala skupinu najobrazovanijih, intelektualnu elitu društva koja ukazuje na socijalne probleme i sugeriše načine i metode njihovog rješavanja u svrhu napretka zajednice kao cjeline. U BiH, tri akademske zajednice čine tri zajednice „naučnika“ zarobljena uma koje bespogovorno provode politike etno-nacionalnih kolektiviteta koji već dvadeset godina čine strahovitu štetu Bosni, običnom čovjeku, nauci. Kada mediji pitaju: „A gdje su intelektualci, što oni ne dignu glas?“, oni, uglavnom, misle na one koji će gostovati u nekoj emisiji i u javnom prostoru svojom „pameću“ podržati dominantnu misaonu matricu i narativ koji je etnički obojen. Iako formalno imaju dokaz o završetku određenog nivoa obrazovanja, oni nisu intelektualci, nisu naučnici i to o čemu naučavaju nije nauka. Pretpostavka za biti intelektualac i naučnik je, prije svega, sloboda u svakom smislu […] Najstrašnije od svega je što se intelektualnim elitama zovu oni koji sa intelektom, u njegovom izvornom, kosmpolitskom, univezalnom smislu, nemaju ništa. To su vojnici partija, sluge nacionalnih političkih opcija, stranaka i „elita“. Njima zahvaljujući su nastali, njihove su apsolutne duhovne sluge i politički vazali i ako to prestanu bivati, njima zahvaljujući mogu i nestati. U takvom okruženju mjesta za intelekt i nauku nema niti će ikada biti. Ti ljudi, ako su inicijalno nešto i vrijedili, svjesno su zamijenili svoju pamet i znanje za komforan socijalni položaj koji nosi i ljudskoj prirodi i duhu stranu i ponižavajuću slugansku poziciju.” Poslije tri godine, ove tvrdnje moguće je dopuniti još jednom: naime, sem etno-klerikalnih politika, narativa i misaonih matrica (ergo, onih pre/dominantno desnih), postoje i one koje se smatraju naprednim, liberalnim, lijevim, a koje djeluju u istom maniru, imaju svoje pseudo-akademsko „intelektualno“ jezgro putem kojeg ostvaruju svoje ideološko-političke, ekonomske i svake druge ciljeve i štite svoje političke voždove i njihovu jedino ispravnu ideju i politički kurs.
Akademsko-političke asasinacije disonantnog
Šta je, u stvari, uloga istinskog intelektualca u socijalnom, političkom a naravno, prije svega, akademskom životu određenog makro ili mikro kolektiviteta (zajednice)? Je li to da, sa distance, sine ira et studia, bivajući objektivnim analitičarem svakodnevnice, prati, analizira i kritikuje društvenu zbilju ili da bude vojnik partije, nekada vješto maskirani snajperista (Robert Michels u svojoj Sociologiji partija u savremenoj demokraciji, savremene demokratske političke partije naziva (i) ratničkim) koji čeka poziv i naredbu da se obračuna sa političkim neistomišljenicima partijskoga vođe? Je li neprimjereno i ponižavajuće za doktora nauka da bude politički potrčko koji vlastitu idejno-političku opciju i svog partijskog vođu štiti od napada svakog pa i napada nezavisnih intelektualaca koji su javno izrekli politički nepodoban stav? I gle paradoksa: političkog vođu, koji utjelovljuje moć i vlast, štite “naučnici” i to od napada slobodnomislećih pripadnika akademske zajednice koji nisu eksponenti nikakve političke opcije nego žele svojim javno izrečenim stavom ukazati na socijalno-političke anomalije i sugerisati njihovu korekciju. A kako „naučnici“ mogu štititi politiku, partiju, vođu? Prije svega, tako što će svaki disonantni politički glas (Walter Lippmann, Javno mnijenje: svaka strana kao činjenicu uzima ne ono što jest, nego što ona smatra činjenicom) eliminisati iz javnog diskursa i to na način na koji su uvježbani djelovati – pisanjem ili govorom, pri čemu će se, više-manje, držati makar temeljnih akademskih postulata i manira, smještajući izgovorenu ili napisanu riječ u gabarite akademskog i/li bar politički korektnog narativa. Naravno, ovi partijski soldati, ponekad, sem strateški, moraju djelovati i operativno-taktički: na identifikovanu prijetnju, koju su notirali sami ili su na nju upozoreni, moraju odreagovati promptno. Tada nemaju vremena “uljuditi riječ”, nego verbalnu ili realnu političku prijetnju moraju neutralisati hitno, što prije i pri čemu se sve atribucije intelekta i akademskog, maker i one samo formalne, izgube u navali ljutnje, frustracije, želje za diskreditacijom potencijalne opasnosti i vlastitom afirmacijom, konačno potpuno podliježući silnoj vlastitoj nakani diskreditacije nepoželjnog aktera i sadržaja i/li retuširanja javnog prostora i diskursa. Dekonstrukcija ovih političko-akademskih kentaura počinje i završava na njihovoj temeljnoj i gotovo jedinoj odrednici: nedostatku elementarnog bon-tona, uljudnosti i respekta spram javnog prostora. U vehementnom izlivu bijesa, ovi akademsko-politički asasini, u sprezi sa središnjicom partije kojoj služe, a nakon naredbe-okidača, nemilosrdno se, posredstvom satelitskog medija, ustremljuju na svoju i partijsku metu, pri tome ne birajući riječi kojima žele diskreditovati i/li eliminisati metu, njeno djelovanje prikazati kao društveno-opasno, a to sve iz prostog razloga jer se radi o individui koja se drznula kritikovati vožda, partiju, ideologiju.
Akademija kao emanacija politike
U demokratskim i slobodnim društvima, intelektualci svoje znanje koriste za konstruktivnu kritiku društveneo-istorijskog i političkog konteksta u kojem žive i djeluju, ne radi diskreditacije agensa i politika koje intelektualac smatra ideološki nepoželjnim, nego onih koje smatra uzrokom lošeg stanja u društvu i/li političkoj zajednici koja je predmet kritike. Sa prof. dr Političarom, situacija je drugačija. Želeći silno i pod svaku cijenu otkloniti “prijetnju” vlastitoj političkoj opciji, neki od njih, učine overreaction i u javnom prostoru zapravo ostave trag o sebi. Podlegnu emociji, vrijeđaju, koriste vulgarno-pučki vokabular, naprosto vrište u strašnoj želji da pokažu da je onaj ko drugačije misli i još se drzne da to kaže, prijetnja cijeloj zajednici, vođi, jer L'État, (parti) c'est moi (Lippmann: svaki je službenik u izvjesnoj mjeri cenzor). Ako svoju političku ljutnju ne iskažu u pisanom tekstu, za što vrlo često nemaju vremena, oni posredstvom medija (najčešće elektronskog koji sa određenom partijom čini politički amalgam – Michels: plutokratski uticaj bogatih članova partije u partijskom tisku), u eter plasiraju poluistine, često se služeći visokoparnim formulacijama koje podižu pritisak prosječnom konzumentu dnevnih vijesti i krvožednom internet ratniku, bez da su prethodno kontaktirali glavnog aktera vijesti koju plasiraju (Michels: potreba masa da bude vođena). Sve dok ne dođe u fazu u kojoj neki aspekt postane svršeni čin, vijest ne ne izdvaja iz oceana moguće istine (Lippmann), pri čemu novinarstvo jeste čuvar institucija, ali ih ne može zamijeniti (Lippman). Medijski trag koji ostavi akademski asasin uvijek je loš, moralno neprihvatljiv ali i neizbrisiv, onaj koji će vječno zorno prikazivati njegovu pripadnost (političkom ili drugom) kolektivitetu, raskrinkavati njegovu istinsku nemoć da se izdigne iznad konkretnog socijalno-političkog konteksta i svojim nezavisnim akademskim (ne političkim!) djelovanjem opravda visoka zvanja i titule koje je stekao u akademskom svijetu. Njegov govor ili pisanje puno više govori o njemu samom nego o onima u čijem političkom i/li medijskom odstrelu učestvuje. Ovakvim činom ovi quasi-intelektualci i manifestno prestaju biti intelektualci iako to zapravo, sem formalno, supstancijalno nisu nikada ni bili – njihov politički vazalitet potrudio se poništiti sve veze ovih političkih slugana sa naukom i akademskom zajednicom u izvornom smislu. Slijepo slijedeći partijske direktive, a želeći se, istovremeno, dodvoriti vođi (Michels: partijska vjernost, potreba mase da obožava vođu) i predstaviti kao njegovi zaštitnici, ovi političko-medijski asasini (često na pozicijama unutar državnih organa) učiniće sve da se dodvore vođi i legitimiraju svoju poziciju unutar partije i sistema vlasti. S druge strane, u svijetu nauke, prof. dr Političar postaje frustrirana akademska jedinka čija akademska produkcija neminovno značajno atrofira i biva ili ravna nuli u mandatnom periodu u kojem ovaj fake scientist obavlja političku funkciju ili se svodi na skromne doprinose koji se prije mogu nominirati političkim pamfletima ili se, često, radi o djelima koja kompiliraju političke govore „uvaženog profesora“ i koja sa naukom i naučnim radom nemaju ničeg zajedničkog. Frustracija se dodatno pojačava kada se, nakon isteka mandata, prof. dr Političar vrati u matičnu akademsku zajednicu sa kojom je izgubio akademski korak. Takvi obično kasnije bivaju “strogi” jer nenadoknadiv akademski hendikep bezuspješno pokušavaju supstituirati akademskom rigidnošću prema studentima čime se neautentično samolegitimiziraju i evaluiraju kao meritorne akademske figure.
Univerzitet partikulariteta ili partikularitet univerziteta
Uprkos činjenici da se akademska kuća u kojoj akademski djeluju univerzitetski profesori zove Univerzitet (korijen riječi je sasvim jasan), profesori doktori političari, partikularitetom svojeg akademskog i političkog angažmana prestaju biti reprezentanti univerzalnog u akademskom i svakom drugom smislu i pretvaraju se u perjanice sasvim određenog, pojedinačnog seta političkih ideja. Kao takvi, služe vlastitoj i degradaciji akademske zajednice kojoj formalno pripadaju. Hoće li postojeći bh univerziteti biti compendium posebnosti koji je, u ukupnosti univerzalan ili će (p)ostati partikulariteti, vidjeće se s određene, dovoljne vremenske distance. Konačno, u eventualnom procesu (re)univerzalizacije bh. univerziteta, svakako će značajnu ulogu igrati i reduciranje broja profesora doktora Političara.