State department objavio je novi izvještaj o stanju ljudskih prava u BiH
Poseban dio izvještaja posvećen je slobodi izražavanja, odnosno slobodi medija
Zakon predviđa slobodu izražavanja, uključujući medije, ali poštovanje ovog prava od strane vlade ostalo je loše tokom godine.
Zastrašivanje, uznemiravanje i prijetnje, uključujući brojne prijetnje smrću, novinarima i medijima nastavili su se tokom godine bez sistematskog odgovora institucija.
Brojne restriktivne mjere uvedene za suzbijanje pandemije COVID-19 u nekim su slučajevima zloupotrebljene kako bi se ograničio pristup informacijama. U značajnoj količini medijske pokrivenosti dominirala je nacionalistička retorika i etnička i politička pristranost, često podstičući netrpeljivost i ponekad mržnju. Izostanak transparentnosti u vlasništvu medija i dalje je problem.
Sloboda govora: Državni zakoni predviđaju visok nivo slobode izražavanja, ali neredovna i, u nekim slučajevima, nepravilna primjena i primjena zakona ozbiljno su narušili slobodu medija. Zakon zabranjuje izražavanje koje izaziva rasne, etničke ili druge oblike netrpeljivosti, uključujući „govor mržnje“, ali vlasti nisu provodile ta ograničenja.
Podaci sa linije za pomoć slobodnim medijima (FMHL) ukazuju da sudovi i dalje nisu uspjeli razlikovati različite medijske žanrove (posebno vijesti i komentare), dok su dugotrajni sudski postupci i pravne i finansijske bitke novčano i iscrpljujuće iscrpljivale novine. FMHL je zaključio da je broj slučajeva klevete protiv novinara i urednika i dalje visok, posebno u slučajevima kada su novinari istraživali kriminal i korupciju.
Nepravilna primjena zakona o kleveti izazvala je direktan pritisak na novinare i medije koji su ugrozili pravo novinara na slobodu izražavanja.
Sloboda štampe i medija, uključujući on-line medije: Nezavisni mediji bili su aktivni i iznosili su široku paletu stavova, ali ponekad je to rezultiralo pritiskom ili prijetnjama novinarima. Zvaničnici suočeni s kritikama nastavili su s praksom nazivanja novinara izdajnicima ili etiketiranja kao i članove opozicionih političkih stranaka kako bi ih diskreditirali. Zakon koji zabranjuje izražavanje koji izaziva rasnu, etničku ili drugu formu netrpeljivosti odnosi se na štampane i elektronske medije, objavljivanje knjiga, internetske novine i časopise, ali se ne provodi.
Izvještaj State departmenta osvrnuo se i na Uredbu o izazivanju panike 2020. godine od strane vlasti u Republici Srpskoj.
Dodatni izazov slobodi izražavanja došao je nedugo nakon uvođenja vanrednog stanja zbog pandemije. RS je 16. marta donijela uredbu o zabrani širenja panike i nereda, predviđajući novčane kazne od 1.000 do 3.000 konvertibilnih maraka (630 do 1.900 dolara) konvertibilnih maraka za fizička lica i 3.000 do 9.000 konvertibilnih maraka (1.900 do 5.700 američkih dolara) za kompanije koje šire paniku i lažne vijesti putem medija i društvenih mreža.
Federalni ministar unutrašnjih poslova predložio je hitno usvajanje slične uredbe 22. marta, ali ta inicijativa nije podržana.
Ipak, bh. novinari upozorili su da su Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova i jedinice za cyber kriminal započeli praćenje informacija na društvenim mrežama i da je pokrenuto pet krivičnih postupaka zbog navodnog širenja lažnih informacija i panike.
Brojne lokalne organizacije izrazile su zabrinutost da su ove akcije dodatni korak u suzbijanju slobode izražavanja.
Predstavnik OSCE-a za slobodu medija Harlem Desir i šef OSCE-ove misije u BiH izrazili su 14. aprila zabrinutost zbog uvođenja mjera protiv širenja panike i "lažnih vijesti" u vezi s COVID-19. BH novinari ponovili su da entiteti nisu imali pravo suspendirati pravo na slobodu izražavanja. Nakon ovih reakcija, vlada RS povukla je uredbu 16. aprila.
Vlasti su nastavile vršiti pritisak na medijske kuće kako bi obeshrabrile neke oblike izražavanja, a stranačka i vladina kontrola nad nizom informativnih mjesta suzila je raspon mišljenja zastupljenih u oba entiteta. Javni emiteri i dalje su podložni snažnom pritisku vlade i političkih snaga zbog nedostatka dugoročne finansijske stabilnosti. Javni emiteri i dalje su bili izloženi političkom utjecaju, posebno putem politički kontroliranih upravnih odbora. Ovi faktori ograničili su njihovu nezavisnost i rezultirali vijestima koje su bile dosljedno subjektivne i politički pristrasne.
Od jula FMHL je zabilježio sedam slučajeva koji uključuju navodna kršenja prava i sloboda novinara, četiri prijetnje smrću i dva fizička napada. Prema podacima bh. Novinara koji pokrivaju period od 2006. do 2020. godine, vlasti su procesuirale približno 30 posto krivičnih djela prijavljenih protiv novinara i istražile više od jedne trećine navodnih kršenja novinarskih prava, što ilustrira da su neučinkovite istrage napada na novinare od strane policija i tužilaštva su nastavljena.
State depatment navodi slučajeve pritiska na kolege Vanju Stokić, Nikolu Vučića, Sinana Gluhića, kao i slučaj pokušaja ubistva Vladimira Kovačevića.
Cenzura ili ograničenja sadržaja: Više političkih stranaka i institucija na entitetskom nivou pokušale su uticati na uređivačku politiku i medijske sadržaje pravnim i finansijskim mjerama. Kao rezultat toga, neki mediji provodili su autocenzuru. Vladine institucije ograničavale su pristup informacijama u nekim slučajevima povezanim s krizom COVID-19.
U nekim slučajevima, medijski izvori izvijestili su da su zvaničnici prijetili prodajnim mjestima gubitkom oglašavanja ili im ograničavali pristup službenim informacijama. Prevladavajuće prakse odražavale su bliske veze između glavnih oglašivača i političkih krugova i omogućavale pristranu distribuciju vremena oglašavanja.
Javna preduzeća, od kojih je većina bila pod kontrolom političkih stranaka, i dalje su ostali glavni oglašivači. Prodajna mjesta koja su kritična prema vladajućim strankama tvrdila su da su se suočavala s poteškoćama u dobivanju reklama. Privremena blokada na proljeće i brojna ograničenja vezana za pandemiju imali su direktan negativan utjecaj na finansije medija u zemlji, čineći ih ranjivijima na ekonomski i politički pritisak.