Nela Pamuković socijalna radnica iz Zagreba koja 30 godina radi sa osobama kojima je potrebna pomoć socijalnih službi u svojoj karijeri radila je sa djecom, ovisnicima o narkoticima, siromašnima, osobama s poteškoćama mentalnog zdravlja, osobama s poteškoćama u razvoju i starijima. U hrvatskoj javnosti posebno je prisutna posljednjih pet godina, koliko je donedavno radila kao glasnogovornica struke u ime Hrvatske komore socijalnih radnika. Nedavno je skupa sa svojim kolegama iz cijele zemlje podnijela krivičnu prijavu protiv glumice Jelene Veljače, koja je nakon smrti djevojčice koju je majka pretukla do smrti javno psovala sve socijalne radnike. Oni koji se bore protiv govora mržnje i nasilja sami koriste taj govor, a to je nedopustivo, kaže nam Nela. Za BUKU govori kako se mladi u vrijeme pandemije sve više okreću drogama, a upoznala nas je i sa dvije bolesti ovisnosti XXI vijeka. To su, pojašnjava nam, ovisnost o internetu i ovisnost o drugim osobama.
BUKA: Mladi se u vrijeme pandemije sve više okreću drogama, da li je to bilo predvidljivo i da li se to moglo prevenirati?
Usamljenost, izoliranost i nepostojanje društvenih kontakata u vrijeme pandemije, a i inače, dokazano utječu na razvoj depresije, s čijim posljedicama ćemo se dugo godina još boriti. Mladi najčešće ne traže pomoć liječnika, niti svojih bližnjih zbog činjenice "sramote psihijatrijskih teškoća", a i zbog nedostupnosti usluge psihijatara u zdravstvu na koje se čeka više od tri mjeseca. Poznato je da mladi nisu strpljivi po pitanju rješenja svojih problema i droga im dođe kao utočište i jednostavno rješavanje problema. Kako su prevladali i brojni online kontakti, snimanja videa, objavljivanja, mladima droga daje i dodatnu hrabrost kod javnih pojavljivanja, a osnovna vrijednost, nažalost, postala je "biti poznat", a ne biti vrijedan i ustrajan ka nekom svom cilju.
BUKA: Kakva su Vaša iskustva sa ovisnicima o narkoticima?
To je, odgovorno tvrdim, najteže područje kojim se bave i socijalni radnici, pored svih ostalih stručnjaka. Težište rada kod nekog ovisnika je njegova obitelj, a u toj obitelji vrlo često postoje ovisnosti o alkoholu i nasilje. Najveći broj ovisnika s kojima sam radila je dolazio iz siromašnih ili prosječnih obitelji u kojima su vladali patološki odnosi među roditeljima, jednoroditeljske obitelji, opterećene egzistencijalnim problemima. Za nabavu droge trebate puno novaca, pa su gotovo svi maloljetnici ovisnici ujedno bili i počinitelji kaznenih djela. Smatram kako se problemi ovisnosti ne mogu generalno riješiti na nivou jedne države, jer neki pojedinci na vlasti od toga imaju financijski interes, ali se može smanjiti štetnost od utjecaja droga. Tako sam radila na jednom programu koji se zvao "harm reduction" koji je podrazumijevao dijeljenje čistih igli ovisnicima o heroinu. Bio je to dobar pristup za umanjenje zaraze AIDS-om i Hepatitisom C, a na taj način sam pronalazila ovisnike koje sam uključivala i u razne programe pomoći. Nažalost, kao i u svemu, postoji moda i u znanosti, pa je tako sa jačanjem kampanje protiv pušenja, zapostavljena kampanja protiv droga. Godinama sa reformama, novim zakonima i iznimno povećanom birokracijom su socijalni radnici "utjerani" u svoje urede i rad na terenu nije više primaran, a on je osnova našeg poziva – kretanje među ljudima kako bi uočili njihove probleme.
BUKA: S kojih se droga najteže "skida"?
Da se razumijemo, svaka droga je opasna po život i zdravlje onoga koji je uzima i svaka stvara ovisnost. Karakterizira ih promjena ponašanja, što uključuje neodoljivu potrebu za stalnim ili povremenim uzimanjem droge, kako bi se postigao njen psihički učinak ili da bi se izbjegla kriza zbog njenog neuzimanja. Prema globalnim procjenama, oko 200 milijuna ljudi širom svijeta koristi droge. Otprilike 162 milijuna koristi marihuanu i hašiš, a 35 milijuna stimulanse, kao što su amfetamin, metamfetamin i ekstazi. Također se procjenjuje da oko 16 miliona ljudi u svijetu koristi opijate, kao što su opijum, morfijum i heroin. Kokain koristi oko 13 miliona ljudi, a njegova upotreba je u porastu u zemljama zapadne Europe. Najteži put liječenja od ovisnosti je kod uzimanja opijata i kokaina. Ne smijemo nikako zaboraviti ovisnost o alkoholu koja je najraširenije i društveno najviše “opravdana” ovisnost. Njena opasnost leži u neprepoznavanju od strane bližnjih, jer “svi piju”. Međutim količina, učestalost i način konzumacije su vrijednosti koje čini nekoga alkoholičarom. Pored ranije spomenutih droga, od ovisnosti o alkoholu se isto tako izuzetno teško izliječiti, a on je u najvećem broj slučajeva uzrok nasilja u obitelji i njenog raspada. Među beskućnicima ćete teže pronaći osobu koja nije ovisna i osobu kojoj upravo alkohol nije razlog beskućništva.
BUKA: Koje su ovisnosti novog doba?
„Nove ovisnosti“ su nesupstancijalne ovisnosti koje se odnose na određene oblike ponašanja – ovisnost o novim tehnologijama (internet, društvene mreže, videoigre), ovisnost o kockanju i ovisnost o drugoj osobi.
Znakovi koji upućuju na ovisnost o internetu su: žudnja za priključivanjem na internet koju osoba ne može kontrolirati, priključenje na internet postaje prva aktivnost u danu, gubitak kontrole nad vremenom provedenim na internetu i pronalaženje lažnih opravdanja za vlastito ponašanje, tjeskoba, napetost i razdražljivost kao posljedica nemogućnosti pristupa internet, potreba za sve duljim korištenjem interneta da bi se postiglo zadovoljstvo, zanemarivanje drugih životnih navikai nastavljanje s internet aktivnostima unatoč činjenicama o štetnim posljedicama.
Znakovi koji upućuju na ovisnost o drugoj osobi su: razum i drugi ljudi vam poručuju da se radi o štetnom odnosu, da nema znakova poboljšanja, no vi sve to zanemarujete i ne poduzimate nikakve korake za prekid odnosa, sami sebi tumačite racionalne razloge za ostajanje iako ti razlozi nemaju valjano objašnjenje, kad razmišljate o prekidu, osjećate strah, nemir, užas, bojite se o tome misliti, kada ste donijeli odluku o prekidu veze, javlja vam se stanje poput apstinencijske krize (uključujući i fizičku bol) uz ostale simptome te vam se kao jedino rješenje javlja ponovno uspostavljanje odnosa, kad je odnos uistinu prekinut ili maštate o tome, osjećate izgubljenost, samoću i prazninu nastalu prekidom, ali se javlja i osjećaj oslobođenja.
BUKA: Možemo li njih nazvati dobrim ili su sve ovisnosti loše?
U osnovi svih ovisnosti je da je to kronična recidivirajuća bolest mozga koja nastaje postupno utjecajem različitih tvari ili pojava. Rezultat je osjećaj da se "to mora uzeti" ili se "to mora raditi", te dolazi do promjena ponašanja kojima pojedinac ne šteti samo sebi nego i obitelji, a konačno i cijelom društvu u kojem postaje društveno nekoristan. Sve ovisnosti su loše, osim što moram napomenuti da neki koriste samovoljno medicinski kanabis kada su u pitanju onkološki bolesnici – protiv mučnine, stimulaciju apetita, olakšanje boli i poboljšanje spavanja. Upotreba u djece se u pravilu ne preporuča zbog mogućeg negativnog učinka na razvoj mozga. Do sada provedena klinička ispitivanja su limitirana te od strane vodećih zdravstvenih organizacija marihuana nije odobrena za liječenje niti jedne bolesti. Poznata je i proizvodnja ulja konoplje.
Konoplja je podvrsta kanabisa koja sadrži manje od 0,3% THC-a. Ulje konoplje ili CBD proizvodi su koji se rade od ekstrakata industrijske konoplje (s niskim udjelom THC-a), dok je ulje sjemenki konoplje jestivo masno ulje koje u osnovi ne sadrži kanabinoide.
Dakle, postoji primjena u razne svrhe, no to ne čudi obzirom da su u nekim službenim lijekovima sastojci koji izazivaju ovisnost, ako se uzimaju u nepropisnim količinama, pa tako postoji i ovisnost i o lijekovima za smanjenje boli – jaki analgetski opioidi.
Moja poruka svima je: Važno je ne započeti i koristite što više prirodne lijekove!
BUKA: Jedna ste od podnositeljica krivične prijave protiv Jelene Veljače, zašto?
Socijalni radnici i sve njihove kolege iz sustava socijalne skrbi odlučili su se ujediniti i izgovoriti: Dosta nam je! Samostalno organizirana inicijativa socijalnih radnika odlučila je podnijeti kaznenu prijavu protiv Jelene Veljače i Nataše Janjić Medančić zbog javnog govora mržnje prema socijalnim radnicima. Njima su se pridružili svi profili stručnjaka u sustavu socijalne skrbi. Ovom prijavom ukazujemo na prisutnost brojnih oblika nasilja, posebice na društvenim mrežama, te poručujemo javnosti kako nitko nije lišen odgovornosti po ovom pitanju. Ovakvim objavama javne osobe koje imaju određen utjecaj u javnosti, ugrožavaju i stručne djelatnike i korisnike. Ozračje suradnje, povjerenja i sigurnosti između pomagača i korisnika, neophodno je kako svima u sustavu socijalne skrbi, tako i u svim pomagačkim djelatnostima. Želimo da zavlada pozitivna i uljuđena društvena komunikacija u svim javnim istupima neophodna svim građanima kako bismo se svi osjećali boljim osobama.
BUKA: Vidjeli smo da biološki roditelji znaju biti loši roditelji, je li to argument manje u idejama onih koji smatraju da istospolni partneri ne mogu imati djecu?
Argument za udomljenje djece u istospolnim obiteljima je da "svako dijete treba svoju obitelj", neovisno o načinu na koji su udomitelji u međusobnoj partnerskoj vezi, budući veliki broj djece koja su odvojena od svojih bioloških roditelja zbog njihovog zanemarivanja i neadekvatnog odgoja, borave u domovima za djecu, jer nema dovoljan broj udomiteljskih obitelji. Svi stručnjaci se slažu oko toga da je odgoj u obitelji povoljniji za pravilan psihofizički razvoj djeteta nego odrastanje u domu. Borba dvojice udomitelja koji su partneri trajala je skoro 4 godine da samo dobiju dozvolu za obavljanje udomiteljstva, a djeca nam trebaju obitelj. Primarno je pravo djeteta na obitelj, a ne pravo udomitelja na udomljavanje. Ako, s druge strane, pričamo o pravu udomitelja koji su istospolni parovi, onda je njihovo pravo zagarantirano Ustavom Republike Hrvatske koji kaže da su svi pred zakonom jednaki. U Etičkom kodeksu socijalnih radnika stoji: Socijalne radnice i socijalni radnici dužni su poštivati dostojanstvo i vrijednost svake osobe bez obzira na njegovo porijeklo, nacionalnost, vjersku pripadnost, boju kože ili bilo koje drugo obilježje kao i bez obzira na njegov trenutni životni položaj ili status.
BUKA: Kakav je uopšte socijalni sistem u Hrvatskoj, da li on roditeljima daje previše prava?
Trenutno je na snazi Obiteljski zakon daje roditeljima previše šanse da pokažu kako su sposobni biti roditelji koji ne zanemaruju, ne zapuštaju i ne zlostavljaju svoju djecu, jer se po prijedlogu Centra za socijalnu skrb donosi odluka na sudu o oduzimanju prava roditeljima na život sa djecom na godinu dana i ona se može u beskonačnost produžavati ukoliko roditelj povremeno posjećuje dijete i stvara minimalne pretpostavke za povratak djeteta u obitelj. U međuvremenu bi Centar trebao raditi i sa roditeljima na razvijanju njihovih kompetencija za povratak djeteta u obitelj u kojoj bi trebalo imati uvjete za zdrav rast i odgoj. Nedostatni stručni kapaciteti u centrima, jer jedan socijalni radnik prati oko 200 obitelji ne dopuštaju tu mogućnost, a suradnih institucija koje bi se mogle baviti edukacijom roditelja u nekim sredinama, gotovo i nema. U onima u kojima ih ima, više se bave znanstvenim radom, nego radom s korisnicima. Za one institucije koje rade direktno u radu s roditeljima obično je prosječno čekanje na tretman više od 3 mjeseca ili vam jave da ne mogu primiti nove korisnike.
Smatram da je zakon neprecizan i da su mjere obiteljske zaštite preblage, a djelovanje institucija koje se bave zaštitom djeteta upravo ovim Zakonom usporenom, pa tako imate četiri puta više posvojitelja nego djece koja imaju pretpostavke za posvojenje. Najčešći je slučaj da dijete odraste u vrijeme poduzimanja mjera i više ne postoji interes od posvojitelja za tu djecu.