Još tokom prvih godina studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, slušajući predavanja profesorica i profesora sa istraživačkom usmjerenošću na pitanja književnosti, roda i kulture u najširem smislu, bio sam zatečen vlastitim neznanjem i nerazumijevanjem društva u koje uplovljavam punoljetan. Nisam imao pojma o tome ni da književnost nije samo lijepa riječ u koju uranjamo da bismo se osjećali bolje; da kultura nije uopće nevina, već je stoljećima unazad kontaminirana različitim ideološkim i političkim strategijama; da se ljudska prava gaze vrlo često bez kažnjavanja i sankcioniranja. Svjetovi novih znanja s kojima sam se počeo susretati počeli su profilirati kod mene jedan sasvim novi, kritičniji i oprezniji pogled na društvo i svijet, na dinamiku međuljudskih odnosa, na rodne režime i hijerarhiju društvene moći. Znatiželja, sad već protkana sviješću da svijet ipak nije tako pravedan i da ne počinje i ne završava tu gdje sam ja, vodila me do novih vrtova znanja u kojima su bile ukorijenjene posve drukčije ljudske priče, iskustva koja nisam ranije sretao, znanja koja mi ranije nisu bila dostupna. Iz širokog spektra ljudskopravaške teorije, prakse i borbe, najviše me u sebe “usisao” problem rodno zasnovanog nasilja, koje je svuda oko nas i kroz koje u ovom trenutku, dok čitate ove rečenice, širom svijeta prolaze brojne žene. A kroz nasilje, bilo fizičko ili psihološko, prolaze i brojni muškarci, posebno oni na zubu tradicionalne ideologije muškosti.
Zbog svega toga odlučio sam istraživati toksičnu muškost, temu koja se munjevito u protekloj deceniji počela širiti u aktivističkim, a kasnije i u akademskim krugovima. Šta se krije iza sintagme toksične muškosti? Šta je muškost, zapravo? Je li muškost jedna ili ih ima više? Da li se to usvaja, uči ili stiče? Jesu li posljedice svuda oko nas? Literatura s kojom sam znatiželjno dolazio u doticaj nudila mi je, s jedne strane, odgovore na tražena pitanja, ali je, s druge strane, otvarala i neka nova. Trudio sam se, ipak, zadržati fokus na temi koja mi je bila motivacija za istraživanje i da to prenesem u ovu publikaciju.
Razmišljajući o dinamici rodnih odnosa i uloga, krenuo sam nekoliko decenija unazad i uvidio da, iako se razdoblje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije moglo pohvaliti snažnim iskorakom ka sistematskom uspostavljanju veće ravnopravnosti žena i muškaraca, ratne 90-e godine potpuno su zaokrenule smjer kulturološkog kretanja, te je nastupilo mračno doba repatrijarhalizacije i retradicionalizacije, što se posebno prelomilo preko ženskog pitanja i uloge žene u porodici, društvu i politici. Godine razornog rata na jugoslovenskom tlu nisu samo za sobom ostavile stotine tisuća stradalih žena i muškaraca, devastirano kulturno-historijsko naslijeđe i privredni slom, već je etnonacionalistički ratni muškarac postao utjelovljenje i metafora vrijednosnog subjekta, što će desetljećima kasnije održavati normativ muškosti i prikaz poželjnog muškarca spremnog da stane na branik domovine/otadžbine. Muškarac ratnik (ili, što bi bilo korektnije, ratnička muškost) postaje tako središnja normativna figura i definicija smisla muškog postojanja, a žene – slijedom patrijarhalne logike – podređeni faktor sveden na reproduktivnu i majčinsku ulogu, lišen ravnopravnog učešća u donošenju važnih porodičnih, društvenih i političkih odluka. Premda, pošteno govoreći, razdoblje socijalističkog življenja ne može da se ponudi kao najogledniji primjer ravnopravnosti muškaraca i žena (iako su sistematska nastojanja bila primjetna), postsocijalističko razdoblje koje je nastupilo zvaničnim raspadom SFRJ neutraliziralo je emancipacijske politike, a feminističku borbu vratilo na početak.
Retradicionalizacijski i repatrijarhalizacijski smjer (novog) kulturološkog zaokreta nije samo za posljedicu imao degradaciju ženske uloge u društvu i potpunu vrijednosnu dominaciju falusa nad vulvom, već je udario čvrste temelje u podjelu rodnih uloga muškaraca i žena, čime je muškost postala mjera stvari; heteronormativnost definicija ispravnosti odnosa; a ženskost kao koncept posve marginaliziran, označen pežorativnim i nestabilnim. U knjizi koja je pred vama, na temelju uvida u recentne studije i teorijska razmišljanja, kritički ću preispitati društvene zadatosti binarne opozicije muškost – ženskost; ponuditi još jedan prostor za ponovljeno interpretiranje muško-ženskih uloga i odnosa; nastojati otvoriti vrata egalitarnog pristupa kao preduslov za emancipacijske politike; te najprije dekonstruirati koncept muževnosti i pratećih toksičnih ideoloških implikacija.
Neka Kritika toksične muškosti posluži kao ohrabrenje u nastojanjima da afirmirate široku lepezu svojih identiteta, oslobodite svoje identitetske specifikume potisnute pod utjecajem dogmatskog normativnog čekića kojim ste stjerani u uskoću normativne kutije, te potaknete muškarce i žene u vašem okruženju da se izdignu iznad patrijarhalnog, toksičnog shvatanja egzistencijalnog smisla muškarca i žene. Vjerujem da će argumentativnim otapanjem toksičnih naracija ova publikacija otvoriti nova vrata slobode kao poticaj, prije svega mladim ljudima, da ne zatomljavaju unutar sebe identitete koje društvo, pod utjecajem religijskih, etnonacionalističkih, mitoloških koncepcija, markira nepoželjnima i stršećima. Takvi tijesni kulturološki okviri, ideološki nazadni i vrlo često ugnjetavajući, ne nude živim ljudskim bićima da ostvare puninu svoje egzistencije, da se uzdignu iznad očekivanja patrijarhalne zajednice, te da realiziraju svoj život u skladu sa svojim potencijalima.
Nikola Vučić autor je publikacije koja nudi jasan pregled teme još uvijek nedovoljno aktualizirane na našim prostorima – toksična muškost.