Iz njih proističe imperativ borbe protiv materijalnih okova siromaštva, korupcije i banalizacije u svakoj pori svakodnevnog života i svakoj društvenoj instituciji u Bosni i Hercegovini danas.
Pri tome treba poći od konkretnih lekcija „izgubljenih/dobijenih“ bitaka iz današnje perspektive, naročito u sferi građanskog društva i organizacija građanskog društva koje su neoliberalne strategije vladanja globalno uglavnom kooptirale, pripitomile, normalizirale i/ili asimilirale. To se desilo bez obzira na činjenicu da su zaista brojne, i u našoj bližoj i u daljoj prošlosti, kolektivne borbe protiv nasilja i eksploatacije koje su proizveli moderni režimi moći . patrijarhat, nacionalizam, androcentrizam, vestfalijanizam, militarizam, rasizam, seksizam… Međutim, kooptacija, normalizacija ili depolitizacija ovih borbi desila se na osobite načine i u posebnoj prvobitnoj akumulaciji kapitala koja je osnov razumijevanja rata i njime indukovane "tranzicije“ u regionu, kao i u današnjoj Bosni i Hercegovini.
Svakodnevno svjedočimo posljedicama ovih zavedenosti jer se u brizi oko terora identiteta i pitanja razlike posljednjih decenija i promišljalo i činilo mimo i nauštrb pitanja klase. Podleglo se strategijama kulturalizacije u osnovi konektivnog modela neoliberalizma koji je kao vrijedan hegemon usvojio feminističke lekcije o identitetu i razlici, a raspršio feminističku ljevicu i njen emancipatorski zamah zasnovan na ideji o jednakosti. Preoznačavajući ideju o jednakosti žena u ključu logike kapitalizma, promovirani su novi oblici i stilovi života i nove forme subjektiviteta, ali s opasnim ishodima od kojih je možda najopasniji – kolektivna iscrpljenost po pitanju izgradnje materijalne solidarnosti u svrhu politike jednakosti i proizvodnje društvenog dobra.
Feministička politika na ljevici se ipak posljednjih godina pokušava izvući iz svoje krize, kroz vraćanje proizvodnji znanja u čijem su centru žene radnice danas, kroz konkretne političke borba s njima za jednakost. Stoga treba insistirati na važnosti povezivanja feminizma s kritikom kapitalizma u teoriji i praksi društvene promjene. Ovo je ključno pitanje feminizma u Bosni i Hercegovini, koji će biti antikolonijalan u domaćem, regionalnom i međunarodnom kontekstu. I to ne kroz pojedinačne geste, u sveopćoj raspršenosti naših kapaciteta, intelektualnog, tjelesnog, afektivnog rada.
Još se nismo skupa, kolektivno i dugoročno počele dovoljno sabirati oko toga. Kako da radimo skupa i borimo se, dok živimo traumatizirajuće nepravde i pljačke koje ne poznaju granice, u različitim izvedbama istog vašara nezajažljivosti vladajuće klase i bitke za nadnicu među svim profilima radništva, a u svojim državicama, kantonima, entitetima, gradovima. Jasno je kako nepostojanje javnih politika po pitanju bilo čega, uz krizu izazvanju pandemijom COVID-19 virusa, uz stezanje kaiša, slom privrede, nove kredite države, prestrukturirane javne budžete – oslikava jednu drugu priču vezanu za sveprisutni teror nejednakosti i osiromašenja. A to je priča o tome kako će ove promjene utjecati vrlo materijalno oko nas na žene radnice, mogućnost zapošljavanja i uvjete rada, na zdravstvo, na ideologiju porodice, ideje o brizi za djecu i majčinstvu, kako će se preferirati neredovni i povremeni ili privremeni oblici rada, kako će se brendirati fleksibilnost itd., dok se u stvarnosti dešava diskriminacija, eksploatacija, korupcija, devalorizacija i pojeftinjenje radne snage.
S druge strane, dešavaju se i neki obećavajući oblici solidarnosti i otpori sveukupnoj eksploataciji naše mogućnosti da komuniciramo, dijelimo, sarađujemo u zajednicama, i da se solidariziramo. Momenat solidarizacije žena vidi se kao velika opasnost iz centara moći i biva kažnjen, grubo, bilo da ste prodavačica „nacrno“ kod privatnika, mlada prosvjetna radnica na privremenim ugovorima ili šefica univerzitetskog odsjeka. No, tu je i hrabrost i istrajnost, materijalizirane u konkretnim aktivističkim intervencijama i javnim učionicama. Jedan poetički zaključak je kako istinski prosvjetni rad u zbilji podrazumijeva prosvjedni rad, gdje ste tijelom na prvoj liniji fronta u smislu materijalne ugroženosti onda kada se zalažete za ideale unutar proizvodnje znanja i rada na zajedničkom dobru. Prosvje(t/d)ne radnice, kao i ostali, moraju znati da, po definiciji, kapitalizmu treba rezervna armija radne snage, jer u kapitalizmu ne može biti pune zaposlenosti, kako bi nadnica ostala niska usljed borbe za istu.
Mora se na feminističkoj ljevici raditi na javnim učionicama gdje propitujemo kako je naš odnos prema radu ideologiziran, kako je ekonomski, kulturno, odnosno politički uvjetovan. U tom je odnosu spram rada korijen naših afektivnih života – gdje se iznova sastajemo uprkos prekarnosti, neizvjesnosti, anksioznosti, iscrpljenosti, sagorijevanju… To je, također, i politički projekt koji se izravno bavi neizvjesnom dinamikom između znanja i djelovanja, ili "činom znanja i djelovanja vođenog znanjem", koja se odvija u učionici. Takva kritička pedagogija na temeljima materijalističkog feminizma mora da ima novu formu – da uvijek iznova okupi javnu učionicu i transformira je u emancipovanu zajednicu onih koji rade skupa na društvenoj promjeni u vrlo konkretnim borbama na terenu. U tom smislu prednjače i novi javni jezici zajedništva i nade u feminističkim krugovima emancipatorske produkcije znanja i kolektivnog djelovanja, kako u regionu tako i na globalnom nivou. Feminističke intervencije u politici nade stvaraju zajednički prostor za produkciju znanja u kojem profesori/ce i studenti/ce postaju i akteri/ke i posmatrači/ce koji mijenjaju odnose nejednakosti u zajednicu jednakih. Taj prostor kroz učionicu u zajednici obogaćujemo kompleksnim svijetom iskustava, interesa i strasti koje dijelimo kada se opiremo isključivanju, eksploataciji i dominaciji u svim njihovim oblicima: siromaštvu, rasizmu, etnocentrizmu, elitizmu, homofobiji, kapitalizmu…
Važne geste u kontekstu kulturne produkcije i javnog djelovanja koje nastaju iz naših iskustava feminističkih putanja u regionu bivše Jugoslavije i šire bave se sa najtežim pitanjima – zajednicom kao učionicom, mjestom koje traga za emancipativnom politikom usljed posljedica katastrofalnih iskustava koja su nas zadesila u posljednjih nekoliko decenija. Upravo se u takvim životnim prostorima solidarnosti u kooperativnom znanju i kreativnom kolektivnom javnom djelovanju naše kritičke energije moraju potpuno fokusirati na otpor ideološkim lažima koje čine oficijalni institucionalni prostor obrazovanja u školama i na univerzitetima. Drugim riječima, znanje se mora povratiti kao javno dobro, kao čin protiv njegovog daljeg iskorištavanja, orobljavanja i eksploatacije. Angažman feminističke ljevice kao "borilačke vještine" (kako je svojevremeno Bourdieu rekao za sociologiju), odnosno kao teorijsko-praktične discipline u raznim kategorijama i ringovima, mora biti najvirtuozniji upravo kada sučelimo odnos prema radu (uz kritiku istoga), s jedne strane, i javno dobro, s druge.
Discipliniranje i aproprijacija ženskih tijela oduvijek su bile glavne mete tehnika i odnosa moći. Figura žene radnice u Bosni i Hercegovini i za nju relevantna kritika rada veliki su izazov u ovom smislu, ali ono što je važno jeste djelovati kroz drugačiji pristup. Pred feminističkim aktivisticama u Bosni i Hercegovini stoji pitanje proizvodnje praktične nade uprkos iskustvu stalnog osjećaja da smo samo od sebe oduzeti, da nas je same sebi neko oduzeo. Moramo dijeliti naše kapacitete, ujediniti radnu snagu, a kao emancipatorsku intervenciju i prostor političke mogućnosti i subjektiviteta moramo se potpuno posvetiti zahtjevu za društvenom transformacijom u ime politike jednakosti za sve.