Godine 1965., kad sam imao osamnaest godina na sveučilištu Cambridge, kino Arts u blizini trga Market bilo mi je najdraže mjesto.
Te sam godine gledao dva filma Jean-Luca Godarda u kojima glumi Jean-Paul Belmondo, Breathless, sa Jeanom Sebergom i Pierrot le Fou, s Annom Karinom. Belmondo je za mene odmah postao oličenje kul osobe.
Bio je neodoljivo privlačan i glumio je ljude s malo riječi i povremene nasilne radnje: suprotno od onoga kako sam sebe vidio. On je bio osoba kakva bih želio biti da nisam bio ono što jesam. Njegovo pretučeno mrtvo lice i dugo tijelo raširenih udova savršeno su odgovarali Godardovim ubilačkim farsama, onim tragikomedijama za koje se činilo da osvajaju raspoloženje tog desetljeća i iznenađujuće se dobro drže u ovom desetljeću, također tragikomično, također ubojito.
Ne želim mu da počiva u miru. Želim mu vječnost u vožnji brzim automobilima s lijepim ženama i pištoljem u krilu, a za njim goniči. Tu mu je mjesto: u filmskom raju, zauvijek", napisao je književnik.