Ovaj inokosni Čačanin je svojevremeno izbačen
iz Saveza komunista, ali je viralan i u potpunosti poznat postao tek kada je
prihvatio raščinjene pripadnike SPC nakon sukoba episkopa Artemija i
Amfilohija, kada je i ušao u sukob sa zvaničnom Srpskom Pravoslavnom Crkvom
koja ga je na kraju i „otpustila“ iz pastve, na šta je on odgovorio tužbom da
ga vrate u istu.
Ovaj galimatijas je pomalo smiješan, ali
svakako apsurdan i groteskan sagledavajući svakolike realne probleme koje
srpski narod prolazi u poslednjih tridesetak godina.
***
Zbog takvih medijskih trivijalnosti MTV i PINK
boja, ispod radara ostaju oni pravi hrišćani, bratoljubi, koji svojim životom i
djelom propovijedaju ljudskost i zanemarene etičke vrijednosti današnjice.
Košarkaš koji je bio partizanovac, a poštovali
su ga i u Zvezdi, košarkaški trener koji je jako pomogao da Jokić i Micić budu
tu gdje jesu, a to nije trljao na nos svima, čovjek koji je možda birao slabiju
igračku karijeru, da bi njegova porodica imala više sunca i osmijeha u životu
tokom boravka u Valensiji i Istanbulu. Poseban detalj u niski briljantnih poteza
je onaj kada vladajuća srpska politička sila konačno potiskuje Duleta
Vujoševića iz KK Partizan, a Miloje elegantno odbija ponuđenu, magičnu trenersku
klupu jer suštinski ne želi da izda jednog od učitelja u teškom trenutku. Magijskom
zovu trenerske klupe klubova Partizan i Crvena Zvezda mnogi ne mogu odoljeti jer
naprosto rijetko dođe ili ne dođe nikada. Najčešće je to kada treba da se gasi
neki sportski požar i obično za kratkoročnu upotrebu. Kao neki drevni zov
sirena – opojno i neodoljivo, iako znate da ste vjerovatno brzo gotovi. Miloje
je ovaj izazov preskočio, sa osmijehom na licu.
Kao trener radeći u Megi, može se reći da je
zajedno sa gospodinom Ražnatovićem udario temelje ovom srpskom košarkaškom rasadniku
i razvojnom timu iz kog je za njegovog trenerskog vakta 11 momaka otišlo na NBA
draft. Ako znamo da su Jokić kao osvjedočeni NBA MVP i Micić kao dvostruki MVP
Evrolige na tom spisku, onda nema sumnje da je posao urađen vrhunski. Bez puno
pompe, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Čak je i kultnog Bobija
Marjanovića vratio u košarkaški život koji još uvijek traje u NBA ligi.
U sada već jednom od poslednjih podkasta u kom
je gostovao kod Ivana Minića u „Pojačalu“ sa osmijehom na licu je govorio o
radosti života, košarke, sa takvom lakoćom i spontanošću da čovjek naprosto ne
može da povjerovati da takve energije više nema. Između ostalog, obrazloženje
zašto je trener u San Francisku je nevjerovatno – divno je mjesto za život i zaista
treba uživati u tome. Opet, sa osmijehom na licu. Pored toga, realno je
sagledavao (minimalne) šanse mladića da igraju ozbiljnu, profesionalnu košarku
bivajući antipod menadžerskim paralažama.
Kako reče moj drug Đole i sam sportski trener, kako
može da pukne srce takve ljudske gromade?
Ne može čovjek, a da se ne zapita ..
***
Ponekad mi kažu da sam ličan u tekstovima, ali
nešto razmišljam – bolje ličan, nego bezličan.
Elem, otac mi je preminuo prije desetak dana i
naprosto je to kod porodice i mene porodilo veliku tugu. Prirodno i spontano.
Nakon smrti Dejana Milojevića bilo je kristalno jasno da je to prije svega
velika tragedija jer se radi o mladom čovjeku, a zatim dolazi ogromna tuga.
Tačno se gradiraju stvari.
Očigledno je da je Dejan još mogao doprinijeti svjetskoj
i srpskoj košarci. Nekako je bilo normalno da u doglednom trenutku preuzme
srpsku reprezentaciju i da joj novu igračku i takmičarsku dimenziju. Možda čak
već i poslije Olimpijade u Parizu 2024. godine? Otprilike nešto slično što je
srpska sportska javnost očekivala od Kokoškova, samo sa manjim pritiskom i
vjerovatno boljom rezultantom. Pošto mu je čitava sportska i trenerska karijera
odisala anti-gravitacionim ili netipičnim standardima većine, vjerovatno bi
tako i bilo.
Plijenio je Deki osmijehom, dobrotom i
ljudskošću u svakom pokretu, tako da njegovo igračko i trenersko djelo u
košarci i životu ostaju da sijaju kao primjer da se snovi mogu ostvariti i bez
zlobe, podmetanja, protekcije, muvanja. Vjera u tako nešto je potrebna našem
društvu kao regenerator posrnule etike i duhovnosti. Šteta što ne gledamo
dovoljno u ovakve izuzetne životopise i savremenike. Trebaju nam moderni
korektivi i uzori.
Hvala ti Dejane Milojeviću za plodan život u
kom si živio ono što propagiraš. Prerano si otišao.
Počivaj u miru.