Sigurno se sjećate svih brutalnih dešavanja u Srbiji i Hrvatskoj, ali i našoj zemlji, kada su socijalne radnice čak bile žrtve napada sa smrtnim ishodima. Ko je kriv? Pa, svi po malo. Posljednji napad na socijalnu radnicu desio se upravo prije desetak dana u banjalučkom Centru za socijalni rad. Naravno, bez reakcije javnosti, kako laičke, tako i stručne. Još jednom se pokazalo da stručni radnici u centrima za socijalni rad mogu da se oslone isključivo samo na sebe i kolege sa kojima rade.
Namjerno sam čekao i osluškivaao, da se uvjerim kako dva udruženja koja bi navodno trebala da zastupaju stručne radnike (Udruženje stručnih radnika iz oblasti socijalnih djelatnosti Republike Srpske i Udruženje socijalnih radnika Republike Srpske), ali i nadležno Ministarstvo, pa i prestavnici matičnog fakuteta (koji su vrlo često spremni da kritikuju stručne radnike na terenu koristeći floskule iz teorije, dok sami nemaju ili imaju vrlo ograničeno iskustvo iz prakse), neće ni prst pomjeritii kako bi skuckali barem saopšetenje kojim bi stali u zaštitu napadnute socijalne radnice, a kamo li bilo šta drugo.
Kako idu napadi? Ustaljenom šemom. Orkestrirani napadi najčešće idu od nezadovoljnih stranaka koje su lak plijen za nesavjesne novinare (savjesni provjere priču, informišu se i najćčešće odustaju od članka), željnih senzacija i naslova koji prodaju novine i podižu tiraž. Kao rezultat navedenog, konkretno u centrima za socijalni rad, stručni radnici sve češće postaju žrtve fizičkog nasilja, maltretiranja, provociranja i prijetnji, sa kojima se sve teže nose, a javnost se okreće protiv ustanove i radnika kojima se javno iznose imena u tekstovima. Pod takvim pritiskom, te strahom za spostveni i živote svojih najbližih, smanjuje se autonomija i objektivnost rada stručnih radnika, čime su najviše oštećeni struka i sami korisnici prava i usluga centara za socijalni rad. I sam sam bio žrtva medijske harange, a posljedice osjećam do danas. Naručeni novinski članci, poluistine i laži, informacije izvučene iz konteksta i zaključci izvedeni iz navedenog, lako se mogu pronaći na internetu, bez obzira što postoje pravosnažne presude za klevetu koje su mediji uredno i masno platili. I trajno nanose štetu, dajući lažne argumente bitangama da vrše napade i traže izgovore za sopstevno nasilničko ponašanje, prebijanje žena, zlostavanje djece i slične oblike devijantnog ponašanja. Ali hajde da bacimo svjetlo na likove koji napadaju stručne radnike, kako na radnim mjestima, tako i na portalima i društvenim mrežama. Lako ćete ih prepoznati, samo pročitajte imena i komentare ispod ovog teksta…
Potrebno je naglasiti da je gotovo pravilo da su „nezadovoljne stranke“ osobe koje su počinioci nasilja u porodici, psihopate, sociopate, zlostavljači sopstvene djece, manipulaniti, liferanti i osobe sličnih psiholoških profila koji, zadovoljavajući vlastite niske strasti, ne biraju sredstva borbe protiv, npr, bivših supružnika, pa i po nekoliko godina ne dozvoljavaju kontakt djetetu sa drugim roditeljem ili aktivno indukuju dijete protiv roditelja sa kojim dijete ne živi. Dakle, zlostavlja sopstveno dijete i zanemaruje njegove potrebe, stavljajući zadovoljavanje sopstvene patologije u prvi plan. Radi se o situacijama u kojoj je stručni radnik uvijek kriv, bilo da reaguje, bilo da ne reaguje. Socijalni radnik, uvijek je kriv! Ono što psihopate i sociopate ne žele da shvate jeste da, kada moraju da plate kaznu koju im izrekne organ uprave zbog opstruisanja kontakta djeteta sa drugim roditeljem, to nije „greška“ centra za socijalni rad, nego posljedica užasnih odluka koje te bitange donose i sa čijim posljedicama trebaju da žive. Kada tim istim zlostavljačima sadašnjih ili bivših supružnika i djece, psihopatama i sociopatama, uskratite kontat sa djecom jer ste obavezni da ih zaštitite, kada im uskratite izvor iz kojeg, zlostavljanjem, zadovoljavaju vlastite sujete, strasti ili komplekse, oni vide vas kao isključivog krivca. A onda pronađu lošeg novinara kojem je centar za socijalni rad tema najpribližnija zadovoljavanju jednog od primarnih nagona za razmnožavanjem, pa sa takvom strašću i pristupa obradi teme. A poznato je da ostrašćenost ne daje baš objektivan uvid u situaciju, posebno ne u tako osjetljivim pitanjima koje se tiču predmeta u centrima za socijalni rad. Međutim, do sada su se stručni radnici centara za socijalni rad nosili sa takvim pritiscima, ali da li mogu i dalje bez podrške države, jer situacija postaje sve gora?
Siguran sam da kolege u udruženjima, ministra ili službenike ministartsva ne trebamo podsjećati koliko je težak, obiman i složen djelokrug rada naših stručnih radnika. Znam i da ih ne moramo podsjećati na primjere iz okruženja u kojima su stručni radnici organa starateljstva svoju predanost poslu i zaštiti žrtava, primarno djece, platili glavom. U ovom trenutku, socijalni radnici, psiholozi i svi drugi stručni radnici centara za socijalni rad, ne uživaju apsolutno nikakvu zaštitu države niti nadležnih institucija. Ponavljam, još se nije desilo da iko, pa i naše ministarstvo reaguje na medijski linč stručnih radnika centara za socijalni rad. Situacija polako izmiče kontroli, a naši stručni radnici izloženi su svakodnevnom nasilju, ne samo u fizičkom, nego i u virtuelnom svijetu, na društvenim mrežama i u mejnstrim medijima Republike Srpske. Ponovo, bez reakcije!
Konkretno, centri za socijalni rad uradili su ono što je u njihovoj nadležnosti, postavili su fizičko obezbjeđenje u zgradi, a razgovor sa rizičnim korisnicima obavlja se u prisustvu naoružanog zaštitara. Međutim, nakon kraja radnog vremena, naši stručni radnici i njihove porodice izložene su nasilju na koje niko ne reaguje. Nadležne institucije ili ne znaju ili ne žele da postave jasne granice nasilnim građanima i da im pošalju jasnu poruku da će država stati iza onih koji je predstavljaju vršeći javna ovlaštenja i pružajući zaštitu slabim i nemoćnim. Zato su prvi u kritikama kada se radi o benignim stvarima, kao što je bilbord kojim se pozivaju građani da se sa bilo kojim problemom jave centru za socijalni rad, kao što je uvaženi profesor sa Odsjeka za socijalni rad Fakulteta političkih nauka u Banjaluci. Gdje je uvaženi profesor da stane u odbranu struke i stručnih radnika kada ih neosnovano napadju? Isto pitanje postavljam i strukovnim udruženjima. Kako mi da zaštitimo bilo koga i ulijemo povjerenje žrtvama, kada nismo u stanju zaštititi ni sopstvene stručne radnike, pa čak ni od malicioznih i netačnih medijskih dijareja?
Naše strpljenje je pri kraju. Do sada smo se suzdržavali, vodeći računa o pravilima struke i čuvanju službene tajne, da javno iznosimo eksplicitne informacije iz predmeta za koje nas medijski prozivaju i linčuju naše stručne radnike. Međutim, ukoliko se javni diskurs ne počne mijenjati, a institucije, primarno Ministarstvo, jasno i glasno ne stanu u zaštitu stručnih radnika i pronađu mehanizme kojim bi zaštitili socijalne radnike, psihologe i druge stručne radnike iz centara za socijalni rad, bićemo prinuđeni da se branimo apsolutno svim sredstvima, pa makar to značilo i iznošenje svih činjenica i informacija iz spornih predmeta. I trebamo. Pa neka zainteresovana javnost ima uvid u kompletnu situaciju. Jasno i glasno reći ime bitangi, probisvjeta, zlostavljača, psihopata i sociopata sa kojima se srećemo svaki dan, kao i načina na koji zlostavljaju svoje supružnike i djecu. Onda, neka javnost donese svoj sud i neka se stavi u cipele žrtava i djece koje stručni radnici centara za socijalni rad štite, a ne u cipele zlostavljača i manipulatora koji, izvrtanjem činjenica i prećutkivanjem informacija, sebe prikazuju žrtvama, dok su ustvari vukovi u jagnjećoj koži.
Nadležni bi morali čuti apele za pomoć i zaštitu struke, profesije, ali i digniteta i fizičkog integriteta stručnih radnika, te da ih uzmu u prioritet za rješavanje. Potrebni su hitni sastanci sa svim relevantnim institucijama, strukovnim udruženjima i udruženjima novinara, kao i svima koji su spremni uzeti učešće u rješavanju rastućeg problema, prevenirajući eksploziju koju će, vrlo moguće, glavom plaćati stručni radnici centara za socijalni rad ili članovi njihovih porodica. Ukoliko se to ne desi, ko će biti odgovoran?
Bojan Arula, socijalni radnik