,,Moraš imati vezu.'' Rečenica koja otvara sva vrata, da brzo, ne gurajući se u redu i gušeći u smradu puke sirotinje, dobiješ ono što ti je u tom trenutku nephodno. Kada sam otišla iz ove zemlje, shvatila sam šta imam zajedničko, odnosno šta nemam, sa ljudima koji čekaju radnu dozvolu ispred ambasade, a to je – VEZA. Svi smo mi odavno digli ruke od traženja veza, zivkanja in povlačenja za rukav, jer su rukavi danas skupi, a oni koji ih nose – nedostupni.
,,Moraš imati vezu''. Kad bolestan, odeš kod doktora i naravno, da ne bi umro, moraš tražiti neku vezu. Kad je trudnici termin za porođaj, da bi rodila živu djecu i da bi sama ostala živa, mora naći neku vezu. Kad te pijanog sa 1.5 promil alkohola zaustavi policija, dok ugrožavaš tuđe živote, kažeš jedno zvučno ime i prezime i nastaviš i dalje ugrožavati, kako svoj tako i tuđi život. Kad završiš fakultet kao najbolji u generaciji, poslije toga magistriraš i doktoriraš na prestižnom stranom univerzitetu i opet se iz nepoznatog razloga (barem meni!) vratiš u voljenu otadžbinu, jer je vrijeme da se zaposliš – ipak mora prije da se nađe neka ,,štela''. Jer se kod nas željezna vrata ne otvaraju niti dipolomom, niti bolničkim kartonom, nego vrlo jednostavno – vezom. Kad odlučiš da izađeš u grad, jer tvoj omiljeni pjevač gostuje, načuješ od kolega, da ako imaš vezu, imaćeš priliku, da bar malo vidiš pjevača, ako nemaš, onda jebiga samo ćeš ga slušati. U zavisnosti od jačine tvoje veze, zavisi i kvalitet tvog života.
Onda čovjek izgubi volju da se liječi, da traži pravdu i da se zaposli u državi u kojoj se rodio, te posljedično stane u red za dobijanje radne dozvole, koji je iz dana u dan sve duži. Postane mu muka od čitavog uvezanog sistema, svih kumova i braće koji ,,žele sve i odmah'' bez čekanja i uzaludnog cupkanja u mjestu. Shvatila sam, da je živjeti bez veze, stvarno bezveze. Shvatila sam isto to, takav način djelovanja nikad neće stati, sve dok moćnici sa vezama postanu još moćniji svaki put kada kažu:,,Ma, imam neku vezu.'' Svaki put kada tvoja veza uspije, počne da se pumpa lažni balon ega s kojim pokušaš oduvati sve čekaonice koje su pune penzionera, radnika i pokojeg studenta.
I onda jednostavno odeš. Neko drugi ti dao posao i novac za kojeg te niko neće pitati kakvu si vezu našao. Ako budeš imao malo sreće, obećaš svom djetetu, da neće morati trnovitim putem doći do crvenog tepiha veza i štela, ispod kojeg se nalaze pregažene želje da će ikad biti bolje.
Jelena Popović
študentka Pravne fakultete Univerze v Mariboru