Ima nešto čudno u ljudima. Ničim posebnim izazvano a sirov trag ostavlja. Nekada smo obitavali svi za jednog – jedan za sve i tako prirodno normalno je bilo jedinstvo i bezuslovna solidarnost. Danas ovakve riječi upisuju se u riječnik stranih pojmova, a radnje na kojima smo odrasli i kojima smo učeni postaju legende. Jesmo li mi uopće ljudi i u šta se pretvaramo? Ne može sve normalno postati nenormalno, ali na žalost postaje. U nenormalnom vremenu normalan čovjek biva prozvan nernormalnim jer štrči iz mase. Mase pogrešnih vrijedosti, samoprozvanih ili nametnutih vlastitim stavom. Gdje se gubi razum, svijest i savjest? U koji voz su sjeli i prohujali pored nas? Valjda jer smo zaboravili na osnovne vrijednosti koje su ljude izdvajale od neljudi. Kako god čudno vrijeme egoizma, najprostije rečeno je ugrabilo svoju priliku. Tužna su polja na koja se sije egoizam i ego. Danas plodna, masovna ali bez boje. Siva i prostrana. Pa kad sasvim običan mali čovjek zaluta izgleda nepoznato, nestvarno i čudno.
Pojebali smo mi odavno sisteme vrijedosti, svrhe i smisla postojanja. Prepustili se valu da nas slomi, iskrivi i nametne. Dozvolili da jedni druge i ne vidimo. I nagutani tim novonastalim govnima prestali osjećati. A kada taj stepen dosegnemo teško je vratiti se na put kojim smo znali hodati. Pa se čudimo i istražujemo kao mladi skauti. Natežemo se iz petinih žila da se sjetimo vremena kojeg smo sami uništili.
Danas statusni simbol vrijednosti nije poštenje, vaspitanje, ljudskost, ljubav, dobročinstvo…Danas je sila materijalizma na vlasti. I mi je raširenih ruku prihvatamo. Hrlimo i osjećamo se sretni. Jer imamo nešto opipljivo. Za tu silu se borimo, zarad nje smo spremni izgubiti sve. Izgubiti sebe kod sebe i nastaviti lutati.
Ne vidimo se, izgubljeni smo, dezorijentirani a borimo se, ginemo, stvaramo, odričemo vlastitog identiteta koji nam je dan. Biti čovjek.