Crna magija kliničkog centra Sarajevo ili to je vama naša borba dala

A tek poslije sam shvatila i još danas ne mogu vjerovati koliko sam bila naivna ili najblaže rečeno glupa. U toj agoniji za “biti” slijedeći dan, dođoh do uvaženog ortopeda KUCS-a. Pomislih postoji na ovom svijetu još uvijek dobrih i moralnih ljudi. Ljudi koji primijenjuju Hipokratovu zakletvu što su onomad položili. Ljudi zbog kojih ovaj svijet još uvijek ima nade da postane ljepši. Sreći mojoj nigdje kraja. Al vraže, samo zabluda bijaše. 

U privatnoj režiji odradih pregled, snimih magnetnu i privatno me ranom zorom tog ljetnog dana sačeka ljekar ispred klinike u kojoj je radio. Odrediše mi sobu, smjestiše ko kraljicu i ispisaše sve što je potrebno na kartončiću obješenom za krevet. Prolazilo se kroz tu sobu kao na autobuskij stanici, vizita za vizitom. Upisivalo se na taj kartončić redovno nekim slijedom i odnosilo čim ljekari napuste sobu. Ja ležala i gledala u plafon. Na pitanje šta je sa mnom, da li će me neko od njih pogledati uvjek je bio odgovor – “a vi ste pacijent tog i tog ljekara on će to sa vama završiti.” Teško je ležati i čekati da te se neko sjeti al tog trena nemaš drugi izbor. A još teže je imati dvije rane svježe na dojkama i prihvatiti da na klinici nemaju sterilnu gazu, a mrsa hara ortopedijom. 

Kretati se bilo je misaona imenica za mene obzirom na bolove kod svakog i najmanjeg pokreta. Ali nekako ležeći tako beznadržno i prepuštena samoj sebi, nakon sedam dana na jedvite jade popnem se do kabineta svog ljekara. I gle čuda i poraza. Moj ljekar je otišao na ljetovanje čini mi se da njegova tajnica reče u Tursku. Na pitanje pa kako i šta će sad biti sa mnom, jer za sedam dana me niko nije ni pogledao sem privatnih posjeta prijatelja, gospođa tako zanosno mašući glavom mi odgovori –  ” imali ste sedam dana vremena da se popnete i dogovorite sa profesorom oko operativnog zahvata, vi to niste uradili i šta ću vam ja sada. Čekajte da se vrati.  Valjda razumijete šta sam vam rekla.”

Iskreno cjeli svijet mi se krenuo naopačke. Čula sam ali nisam mogla vjerovati. Takva ljubaznost i ophođenje sa svim obećanjima u privatnoj ordinaciji i ovakav javašluk i bezobrazluk na klinici. 

Ne znam šta bi neko drugi u takvoj situaciji uradio al ja sam tražila otpust i to istog trena. I eto ga nanovo problem. Niko nije smio potpisati otpusno bez mog ljekara. Neki čudan strah njegovih kolega se mogao primijetiti isto kao i doza sažaljenja upućena meni. Prije otpusnog pisma obično se mora platiti ležanje na klinici i terapije koje se primaju. Moj spisak je bio mašala podugačak a da me se sedam dana nije ni pogledalo a kamo li nešto od terapije dalo. A stajalo je nebroj infuzija, lijekova za bolove, fizijatrijskih vježbi, ma kao u priči. 

Elem nejsi danas sam pokretna i sretna što taj operativni zahvat koji mi je izgledao kao naučna fantastika nije urađen. Jer ko zna šta bi sa mnom bilo. Sretna jer sam naučila i jednu dnevnu mudrost da nikada ne znaš za šta nešto loše može biti dobro. 

Podsjeti me sve ovo nakon skorašnje TV emisije u kojoj je uvaženi slatkoriječivi profesor bio gost. Pa napisah ukratko svoje iskustvo i poželih mu reći što nisam imala prilike zbog njegovog odsustva na ljetovanje.

Dragi moj profesore, vi možda jeste dobar hirurg al dobar čovjek ne možete se smatrati. To prepustite drugima da za vas kažu. Vaša klijentela su obični ljudi sa svojim zdravstvenim problemima a ne probrani takozvane postratne elite. Naša primanja su radnička ili nikakva, i nemamo svi priliku biti lopovi niti sjediti na zlatnim foteljama. A i da imamo naš ponos nam ne bi dozvolio da budemo nečasni. Vaše osnovno pravo je pomoć bar po zakletvi koju ste položili a trebali bi je znati napamet umjesto što je držite uokvirenu na zidu u svrhu skupljanja prašine. Vi se dičite i obmanjujete mase organizacijom u nekom vašem vremenu, a eto ja vas samo želim podsjetiti jer vidim da selektivno brišete nedostatke kao da Alzerhajmer vam šeta da u tom vremenu nije bilo ni sterilne gaze na odjeljenju, da su se terapije pisale pacijentima a nikada se nisu davale. Vjerovatno jer su samo služile za pokriće iznošenja sa klinike. Da su sve vaše kolege bile ljubaznije, srdačnije i uviđavnije od vas samog koji ste umislili da ste bogom dani i da vam nema ravnog dok ta klinika postoji. Uostalom samo vlasnik svoje firme može biti doživotni gazda i ne vidim nikakav problem da vaš skoro dvadesetogodišnji maraton zamijeni neki novi kolega. Možda isto tako stručan kao i vi. Jer stasale su te mlade generacije odavno ali nikada nisu imale priliku doći do izražaja, jer kod nas je postalo normalno višedecenijska vladavina na već dodijeljenoj stolici. Ne znam ja kakav vi imate problem sa generalnom direktoricom a nije moje ni da znam jer ni vi ne znate kakav ja imam problem sa svojim nadređenim, ali ono što znam je da ne možete uzeti sebi za pravo da pričate o moralu kada ste kao i mnoge vaše kolege radili i na kliničkom centru i u privatnoj praksi. Kad čovjek ima mogućnost sjediti na dvije stolice onda sebi valjda uzme za normalno i bahatost u svom poslu. A ne ide to uvaženi profesore. No moglo bi se to nekako zažmiriti bar što se nas običnih smrtnika tiče ali vaša besmislena izjava od prije neku noć da ste tražili savjet od reisu-l-uleme Husein ef. Kavazovića, koji vas je uputio dalje predsjedavajućem Predsjedništva BiH g. Bakiru Izetbegoviću je ravna lobotomiji ovo malo mozga koju nam još nisu izaprali. Pa dragi profesore otkud vam ideja da savjet tražite kod vjerskog poglavara i prvorođenog naše države. Pa hajd eto što i jeste ali javno pričati o tome. Zamislite kada bi svi mi zaposleni iz svih sektora na takav način tražili savjete i branili svoj status. Izgleda li vam to suludo, licemjerno i suviše bahato da i pričate o tome. 

Al neka ste vi nama sve to ispričali, jer sad jasnije vidimo kuda idu ovi putevi. Ili možda bolje rečeno kuda idu vaši, pošto mi obični više i nemamo svoj put. 

Mi obični smo odavno osuđeni na milost i nemilost. Mi obični smo odavno živi sahranjeni i prepušteni sami sebi. Mi obični se nemamo čemu pametnom ni nadati kad vidimo kome se prepuštamo i kome povjeravamo vlastite živote. 

I neka onda nikoga i ne čudi što sve više se zdravlje liječi ” hodžinim zapisima”,  “Džemilinim kašikama”, ” Torabijevim vodama” i sličnim nadri iscjeljiteljima koji ako ništa za naše pare nam posvete vrjeme i uljepšaju lica osmjehom dajući neku nadu u zamjenu za javašluk, bahatost i samovolju prisutnu u zdravstvu.

Sve je vama naša borba dala a nama…