Nekada davno, na rubu jasenove sume, u toru pokraj svoje majke, rasla su tri prascica. Kad su narasli, doslo je vrijeme da se osamostale i sagrade vlastiti dom. Izrastose prascici u stasite prasce, veoma nadarene … jedan za muziku (cim bi ugledao neki sator, zavukao bi se pod njega, zagrlio prvog prascica do sebe i zapjevao), drugi za glumu, treci za ples. Doduse volio je plesati kako mu drugi sviraju, ali ipak. Zvali su se Referendum, Lutrija i Gluho Bilo.
Kako su bili jako vezani jedan za drugoga, odlucise sagraditi svoje nove kuce jednu pokraj druge. Tako ce biti blizu jedan drugome i medjusobno si pomagati. Gluho Bilo koji je bio spretan u zidarskom zanatu, sagradio je kucu od cigala, cetvrtastu i cvrstu. Referendum je svoju kucu sagradio od drvenih dasaka, klimavu i nestabilnu, zureci se da bude sto prije gotova dok se Lutrija, ogorcen ali i optimistican, borio sa svojom kucicom od snopova slame. A kladio bi se da je narucio aluminij iz Mostara.
Jasenova suma u kojoj su prascici zivjeli, spadala je u najljepse predjele na svijetu. Bijase puna najraznovrsnijeg bilja i sarenog cvijeca, ali je imala i svojih opasnosti. Jedna od njih je bio i zli vuk. Jednog dana naidje vuk kraj Lutrijine kuce:
– Otvaraj odmah! Ako ne otvoris, puhnuti cu iz sve snage i otpuhati tvoju kucu od slame!
Kako nije bilo odgovora, vuk stade puhati i iz prvog pokusaja otpuse lagane zidove od slame. Lutrija se prestravio kad je ugledao razjapljene celjusti vuka, pa je pobjegao u kucu od dasaka, kod svog brata. Ali evo vuka za njim. On poce snazno udarati o vrata kuce od dasaka i viknu prascicima koji su unutra drhtali od straha:
– Otvarajte! Ako ne otvorite, puhati cu iz sve snage i otpuhati vam kucu!
Referendum i Lutrija, scucureni u kuci, ne odgovorise i zli vuk pocne puhati svom snagom. Vuk puhnu jednom, pa i drugi put, da bi nakon treceg puta srusio nevjesto sazidanu kucu od dasaka. Kad su zidovi popustili, braca pobjegose kod svog najstarijeg brata, u kucu od cigala. Vuk krene za njima i povika pred kucom:
– Otvarajte ili cu vam otpuhati kucu!
Najstariji brat mirno uzvrati vuku kroz vrata:
– Mozes puhati koliko te volja! Kucu ne mozes srusiti!
Vuk je puhao i puhao te uvidjevsi da uzalud puse okrenu se i ode, nestavsi u sumi. A braca odahnuse, podjose se grliti i kovati planove za buducnost. Gluho Bilo im ponudi da ostanu zivjeti s njim u istoj kuci pa mahnuvsi rukom prema avliji rece:
– Vidite tamo vec imamo tri odvojena tora, svakom po jedan. A i kuca je prostrana, sazidacemo jos jedan sprat, pa taman.
– A da ipak dodamo jos jedan tor, neckao se Lutrija, pa da se i ovi ostali, ovi sto nece s nama, imaju gdje igrati? A i Evropi ce biti milo.
– Ma ne nikako, usprotivi se Gluho Bilo, ne vole oni u tor, a i sta cemo ako se oni tamo – onako svi zajedno – budu fino igrali pa i nasi odluce da im se pridruze?
– Bogami u pravu si, rece Referendum, jesi gluh i slijep kod ociju al´ svaka ti je zlatna.
U kuci nastade veliko veselje. Referendum onako poistiha, da ga ne cuju komsije, zapjeva svoju omiljenu sevdalinku… Ah meraka u veceri rane…
Poprati i Lutrija: …sastala se druzba aksamlija…
Gluho Bilo koji je vec bio ustao i digao ruke spremajuci se da zaigra, namrsti celo i stisnu oci:
– Buraz nemoj tu sa Ilidzom, ta ce mi glave doci.
– Izvini buraz, koju cemo, samo kazi?
– Moze ona … ne govori nista, prepusti se, uhvati ritam…
Referendum povede, a Lutrija mu se pridruzi:
-Zazmiri i zazeli cijeli svijet, uhvati ritam
Gluho Bilo poskoci i dize ruke:
– Igraj svoju igru, opusti se, uhvati ritam, nitko nam nista ne moze, uhvati ritam
prije ili kasnije bit’ ce svima jasnije…
Usta i Referendum, izvadi cuturicu iz unutrasnjeg dzepa pa nakon sto je potegnuo dobar cug rece:
– E, refren niposto ne pjevamo. Kakva ljubav, mrznja nama treba. Mrznja!
Mrznja je iz dzeneta izasla, rece Gluho Bilo uvjereno. A Lutrija, potvrdno klimnuvsi glavom, zapjeva:
Ko se boji vuka jos…
Tri za gros…
Tri za gros!
A nama? Eh nama cica Mica tek je pocela prica.