Društvenim mrežama širi se val oduševljenja: slobodni smo, slobodni, 2016. je mrtva! Još samo malo, još koji čas i tumorne godine, obilježene mnogim tragičnim smrtima i događajima, više neće biti među nama. Sjećat ćemo je se kao nečega na što smo ponosni što smo prošli, nešto što smo preživjeli i pokazali, i sebi i drugima, da možemo. Da smo jaki. Ali, da li smo jaki za ono što dolazi? I da li zaista vjerujemo da pukim prelaskom jednog u drugi dan stvari mogu da se promijene?
Piše: M.S.
Imamo mi mnoge lijepe adete i običaje. Dosta njih pomaže da se ljudi zbliže, porodica održi na okupu, a ljudski odnosi ne postanu hladni i obilježeni distancom. Međutim, ono što nismo naučili je da prisnost nije za svaku priliku, za svaku situaciju, te da je u nekim slučajevima poželjno i održati distancu.
Prijepodnevni su sati posljednjeg dana u ovoj godini, koja je je u medijima i na društvenim mrežama proglašena kao jedna od najgorih u skorije vrijeme. Nalazim se u marketu, uzimam još neke sitnice za nobogodišnje slavlje. Eto, da se proslavi, mada ne znam više ni šta slavim ni zašto. Čisto reda radi. Čisto jer zbog petardi i druge pirotehnike svejedno neću moći spavati. Čisto jer tako treba.
Dolazim na red, a suhonjavi visoki kasir me upita: „Imaš li karticu, dušo?“
Zastajem. Nije ovo prvi put. Bila sam u tom marketu stotinu puta. I svaki put ista situacija.
Dušo.
dušo.
Du-šo.
Udahnem, pružim karticu i lagano izgovaram:
„Imam, izvolite. Samo, oprostite, ukoliko mogu da Vas zamolim da me više tako ne zovete?“- vadim iz repertoara najumilniji, najmedniji ton koji sam mogla pronaći, kako ga zahtjev ipak ne bi previše zabolio. Ipak, jelte, udaram na ego, na nepogrešivost. Kasir se iznenađeno trznu, okrenu prema meni i sa optužujućim tonom poče da se pravda, uznemiren što sam se usudila upitati za tako nešto.
„Pa šta ja znam, ja to tako. Ja i ne gledam, ja prema tonu glasa odredim…“
Odrediš šta? Nije mi jasno, ali šutim.
„Otkud ja znam jesi ti udata il’ nisi?“ uvrijeđeno frkće.
Sad je moj red da se začudim. Pa kakve, majku mu, to ima veze?! Da li se ženi može obraćati kao ljudskom biću samo ako ima muškarca iza sebe? To, ipak, ne prešutim.
„Oprostite, nema to nikakve veze.“
On nastavlja tiradu, a uvrijeđeni ton poručuje mi da ne treba više da odraslim, jelte, muškarcima govorim šta ne bi trebali da rade. Bila sam nevaljala djevojčica.
„Nemojte, molim Vas, da se ljutite, samo sam Vas zamolila.“
„Ma ne ljutim se, al’ eto, šta ja znam…“ nastavlja on dok izlazim iz prodavnice. Znam da iza mene ostaje zvuk čuđenja. Jarabi, lude žene. Šta joj to smeta?! Pa niko je nije nazvao, kravom, kobilom, majmunom, već fino, dušom. Znam da se čude i kasir i mušterije. Znam jer mi to nije prvi put u ovoj situaciji. A ona mi oslikava ne samo sve što nije ok s ovom godinom, već sa cijelim mojim okruženjem, cijelim mojim životom.
Poštovanje ima dva značenja. Jedno je tiransko, gdje se traži da se usvaja volja autoriteta. Oca, šefa, „predstavnika reda“ i vlasti. Poštovanje bazirano na strahu, koje tjera i sili. Koje koristi hijerarhijske ljestvice da bi ti olakšalo situaciju, da znaš koga treba da poštuješ. Drugo je dosta rjeđe kod nas. Ono podrazumijeva poštovanje prema svakom ljudskom biću, uvažavanje. Ono traži da se svima obraćaš na pristojan način. Ukoliko si kasir koji radi na blagajni marketa, da muškarce ne zoveš „gospodine“, starije žene „gospođo“, a mlađe „dušo“, „srce“, „maco“. Da se ne uvrijediš ako te zamole da prestaneš i počneš da se svađaš sa njima, već da poslušaš. Da uvažiš ljudsko biće koje je u tijelu na osnovu koga sudiš. To je ono osnovno što bi svi ljudi trebali da dobiju, bez obzira na godine, spol, rod, seksualnu i bilo kakvu drugu orijentaciju, fizičku i mentalnu sposobnost i bilo šta drugo. To poštovanje možete dati i onima koji su pokazali da nikakvo poštovanje ne zaslužuju. Jer to poštovanje podrazumijeva granice.
Ova situacija samo me podsjetila na milion drugih koje su se desile i u 2016. i prije nje, omalovažavanje na osnovu godina i roda, kao i načina komunikacije koji je krajnje pristojan i koji uvažava sagovornika. Natjeralo me to da se zapitam: da li sam trebala drugačije reagovati? Podviknuti i umjesto molbe zahtijevati od tiranina da mi ukaže poštovanje? Da li ljudi drugačije ne razumiju? O, umijem ja i to. Iz istog onog registra iz koga sam izvukla medeni glasić znam izroviti i glaščinu koja će utjerati strah u kosti bezobraznog kasira. Znam izvući riječi koje bi ga ipak natjerale da se zamisli. Ali znam i da bih tada bila „luda, histerična žena“. Znam isto tako i da bi tada situacija bila drugačija. Tada bih dobila onu prvu vrstu poštovanja. Strah. Međutim, to ne bi promijenilo ništa suštinski. Zaostali kasir i dalje bi mislio da je moja jedina vrijednost u mom odnosu sa nekim muškarcem te bi mu i dalje jedini scenarij u kome mi je dozvoljeno da tražim da me ne zove imenima koja odaju pretjeranu prisnost taj u kome bi to uvrijedilo nekog muškarca, mog hipotetskog muža. Ne, ja želim dublju promjenu, koju je moguće postići samo sporim i napornim radom, edukacijom ovakvih na fin način.
Međutim, ne vidim promjenu. Ne vidim napredak. Definitivno ne u 2016., a vjerovatno ne i u 2017. godini. I već pomalo malaksavam. Već odustajem. Već planiram selidbu, iako to ne želim. Nije savršeno nigdje, a ukoliko pripadaš ugnjetavanoj skupini, neće ti biti lako nigdje. Međutim, na nekim mjestima ipak je lakše podnositi takve stvari. Postoji više distance, uvažavanja, kulture u komunikaciji. U uslužnoj industriji ne rade bahati konobari, u marketima te dočekaju sa osmijehom i bez nepoštovanja, a na ulici ti ne prilaze sumnjivi tipovi vičući da okreneš glavu ili će te pretući.
Odustajem. Odustala sam. Ukoliko se ljudi ne mogu natjerati da sjednu sami sa sobom i pomisle „Da li je nešto što radim zaista odraz nepoštovanja? Da li time povređujem ljude? Da li želim da poboljšam nešto u sebi?“, ukoliko su im jedini ciljevi u životu novac, auta i životna zadovoljstva, onda svijet u kome živim nije u slaganju sa svijetom koji živi u meni. I taj svijet i mene mijenja. A to neću i ne želim dopustiti. Ne želim da mi bitne postanu stvari koje me ne zanimaju, materijalno, natjecanje, borba protiv drugih. I dalje gradim u glavi svijet u kome radim zajedno sa drugima, u kome nastojimo dostići svoje intelektualne i duhovne vrhunce, pomažući jedni drugima, a ne koljući se oko povišice, retka u novinama o nama ili lajka na društvenim mrežama. Ne želim da me nepoštovanje drugih promijeni i da usvojim taj način komunikacije. Ne mogu živjeti neiskrena, neautentična. Jedino što mogu je još više se zatvoriti u svoj mali svijet i graditi ga još većeg, još ljepšeg.
To je moje idealistično novogodišnje obećanje sebi.