Prazna priča puni džepove, dok ona koja ima težinu tone na dno. Na tom dnu smo mi sazidali dom, zato nam je tako teško da ga napustimo. Na pustim snovima svijet opstaje. Op sa, digni suknju iznad prepona. Koljena smo se previše nagledali, još u prošlom vijeku. Vijekovi za nama su bili crni, sada nastupa vrijeme šarenih. Ne znamo šta je gore, a ni šta je dole. Znamo samo da su temperature sve više, a udarci sve niži. Dovoljno smo hrabri da istrpimo, barem u javnosti, jer se u javnim toaletima još uvijek naplaćuju i mala i velika nužda. Nužda zakon mijenja, a ja sam mislio da to čine glavešine. Mada sam, ja, sumnjao, jer su me oni oduvijek podsjećali na nuždu, i to onu najveću – nužno zlo. Ako su oni velika, mi smo onda, zasigurno mala, ili se bar tako osjećamo – kao popišani.