Podršku uvijek dajem napadnutom i slabijem. Takav mi je mentalni sklop i nije slučaj što mi je i posao isti takav.
Ne borim se ni protiv koga. Ne umijem. Kad god sam vidjela da me spremaju za ring, mirno bih iskočila i prepustila sve.
Eto vam pobjeda, eto vam titula, eto vam bolje radno mjesto, eto vam bolja ocjena, eto vam muž, eto vam status, eto vam moj novac, eto vam moj znoj, eto vam, eto vam…
Ni sa smrću se nisam borila, jer znam da tek u toj borbi pobjednika nema. Prepustila sam se i potpuno sam svjesna činjenice da sada živim u produžetku utakmice.
Ne znam (i to je divno) kao niko od nas što ne zna, hoće li ovaj produžetak trajati dan, mjesec, pet, petnaest ili dvadeset godina i kad će Sudija zvanično odsvirati kraj.
Do toga kraja moja igra odvija se na mom terenu. Ne gostujem na tuđim igralištima.
Ne ubacujem se. Nisam vezni igrač. Nisam ni centrafor. Nisam dobar golman; primam loptu, promašim loptu, bacam se od stative do stative, lupam glavom, odskakujem po travi, razbijam koljena i vraćam se na svoju klupu. Nekada šepajući, nekada kao gazela.
Iznimke u borbi postoje, naravno, i u mom sklopu.
Borila bih se do poslednje kapi krvi za svoje dijete. Ko god mi napadne ili zagrebe po djetetu na mom je snajperu, bez izuzetka.
Ko god mi nasekira dijete (pa, makar to bila i ja) ući ću u ring (pa, makar i sama sa sobom). Vadiću mu oči, strugati kožu, nabijati na kolac, cjepkati, gristi… sve ću to bez razmišljanja.
I evo, ovih dana, javlja se još jedna iznimka u mom mentalnom sklopu. Iznimka zbog koje bih, čini mi se, imala snage uletjeti u ring i PROTIV koje JESAM, javno i glasno.
Zove se TRADICIONALNA PORODICA.
Tradicionalna porodica je tamo, odakle ja dolazim, uglavnom, ona porodica koja je proizvela najviše nesretnih ljudi.
To je ona porodica u kojoj se po shvatanju prosječnog "tradicionalca" žena naziva stuhom, kravom i kobilom, kojoj se kaže: Šuti! Šta ti znaš?
To je ona porodica u kojoj se žena mlatne kad ne sluša pašu glupljeg i tupljeg od balvana u avliji.
To je ona porodica u kojoj se mora znati ko "stojeći piša".
To je ona porodica u kojoj je ženi mnogo toga zabranjeno samo zato što je žena.
To je ona porodica u kojoj je samo paćenica na cijeni.
To je ona porodica u kojoj se vrijedost i kvaliteta jedne žene mjeri prekopanim dunumima zemlje, brojem tegla friško napravljenog ajvara, pekmeza i turšije, geometrijski tačno izrezanom baklavom i brzinom sukanja jufke za pitu.
To je ona porodica u kojoj žena mora prikrivati da misli kako ne bi uvrijedila one koji ne misle.
I svašta nešto još je tradicionalna porodica tamo, odakle ja dolazim.
Porodica ZA koju JA GLASAM zove se MOJA PORODICA.
Svaki normalan čovjek na ovom svijetu neće braniti nikakvu porodicu, osim svoje VLASTITE.
Svakog normalnog čovjeka na ovom svijetu interesovaće samo sklop i sastav njegove porodice i pravila koja u njoj važe.
Tradicionalna porodica i tradicionalni ljudi su tamo, odakle ja dolazim, masovno oni ljudi koji su iskrivili tradiciju, koji su joj kroz vijekove dodavali notu nasilja i iživljavanja nad slabijim od sebe (ženi, djetetu, invalidu, bolesniku).
Tradicionalni ljudi uništili su ogroman dio moga života. Zato sada i igram u produžetku.
Da nije bilo poštivanja tradicije koju su im krojili mama i babo, a koji za života nisu mrdnuli dalje od pet okolnih sela i pijace srijedom, možda bi danas bilo mnogo više sretnih ljudi, manje kljukanja apaurinima i leksaurinima, manje rakova, manje nesrećnika sa kladioničarskim listićem u ruci koji pilje u monitore dimom ovijenih kockarnica, manje brzinski preobučenih ovisnika, manje gužve na autobuskim stanicama sa kartom u jednom smjeru i manje ljudi koji vrište: Ima izać'.
Ja sam već izašla, ali iz iskrivljenog pojma TRADICIONALNE PORODICE, koja me hinjski, sistematski, oholo i nemilosrdno uništavala kad mi je bilo najslađe živjeti, smijati se, putovati i voljeti – kako hoću i kad hoću.
Jedina tradicionalna porodica koju prihvatam i kojoj ću dati svoj glas zove se SRETNA porodica.
A sretna je samo ona porodica u kojoj smiješ biti što jesi i u kojoj ne moraš biti savršen da bi te voljeli nesavršeni ljudi.
Sretna porodica je ona porodica koja od nas ne traži da se dopadnemo ljudima koji nam se ne dopadaju.
ZA takvu porodicu JA GLASAM.
Mediha Šehidić