Nisu se okupljale da razmijene mišljenje o svojoj neravnopravnosti, već da jedan dan u godini zaista slave. Osjećaj kod većine njih osamdesetih godina nije se vezivao za neravnopravnu raspodjelu rada, pa je njima bilo „prirodno“ da obavljaju sav kućni posao, a da ni u kući nisu bile ravnopravne. One su čistile, kuhale osjećajujući to kao posao koji im je namijenjen još od njihova rođenja, ali su često plaćale cijenu ako nešto nije bilo onako kako su njihovi muževi očekivali. Stoljećima neravnopravne, one se nisu previše bunile protiv vlastite subordinacije, imale su osjećaj da to jednostavno tako treba. Iz takve neravnopravnosti žene su dočekale rat devesedetih i njihova se neravnopravnost (u kućnom prostoru) odjednom pretvorila u agonijsku traumu od koje se mnoge više nikada neće oporaviti. Žene su preko noći na prostoru BiH postale objekti nad kojima će se muškarci seksualno iživljavati u zatvorenim ženskim sobama, hotelima, logorima, čak i njihovim vlastitim kućama koje su one tako brižno čistile i održavale domom. Poslije ratnih silovanja država, bez sluha za bilo čije patnje u ratu, postala je njihova tamnica jer ni danas žrtve silovanja, iste one žene koje su zajednica i porodica učili poslušnosti i bespogovornosti, ne mogu ispričati svoje traume, ne mogu jer će biti ponovno nečija meta, a one to više nikada ne smiju biti. Patrijarhalna doktrina stigmatizira žrtve ratnih silovanja, sklanja ih iz javnog prostora, poručuje da svoje traume mogu liječiti ponovo u sobama (za rehabilitaciju), ali ne i da ih javnost prepozna kao heroine koje su preživjele najgore iskustvo i pruži im priliku da liječe svoju traumu. Državu one ne zanimaju, pa su se morale same pobrinuti kako će platiti sudske troškove jer su njihove njihove tužbe za ratne zločine zastarjele pred sudovima u RS-u. Samo one znaju kako su prikupile taj novac, država ne zna niti ju je briga.
Pojedini političari ismijavaju njihovu traumu, smatrajući da su se morale (bolje) braniti od silovatelja, onako kako je Adis Arapović pokušao prije nekoliko godina „objasniti“ kako se boriti protiv silovanja. Jedino protiv čega se danas stvarno treba boriti jesu takvi stavovi da su žrtve same krive jer su silovane. Ne treba zaboraviti da ih je patrijarhalna (jugoslavenska) kultura doslovno isporučila krvnicima željnih nasilja nad ženama, ali i osvete zarad onoga šta se desilo prije pet stotina godina ili zato što se nekad neki predak, iz samo njemu poznatog razloga, odlučio za neku drugu religiju u odnosu na očekivanja ratnih zločinaca iz devedesetih i današnjih ratnika za tastaturama.
Sada se ponovno na tlu Evrope dešava isti obrazac. Ono što se moglo iščitati iz poruka koje su poslale bjeloruske i ruske feminističke aktivistice je da je riječ o istom patrijarhalnom konceptu koji muškarce šalje u rat, smatra ih herojima, a žene, djeca, tj. civili će platiti najveću cijenu. Bjeloruske feministkinje pozivaju bjeloruske vojnike da dezertiraju, da se suprotstave stereotpinom shvaćanju hrabrosti, koji u patrijarhalnim zajednicama znači samo jedno – dokazati se kao junak, ratnik, a možda i kao ratni zločinac nad civilima, ženama druge nacije/vjere. I bjeloruske i ruske feministkinje su svojim istupima u javnosti postale meta policijskog progona (kao i mnogi drugi aktivisti koji protestuju u ruskim gradovima) jer se ne slažu sa (patrijarhalnim) politikama svojih država kao što je to praksa i na našim prostorima. Posebno takav teror trpe Žene u crnom u Beogradu ovih dana. I one pozivaju na dezertiranje, baš kao što su početkom devedestih pozivale na dezertiranje vojnika JNA i otpor mobilizaciji u Srbiji. No, nažalost to nije bilo dovoljno, odnosno ratu su se ipak mnogi odazvali i pitanje je može li se danas u 21.stoljeću desiti takav otpor ratu. Možda smo danas više nego ikad suočeni sa potrebom da se pruži otpor patrijarhalnom bezumlju koje u jednom trenutku preraste u rat i odnese milone života. Rat je duboko povezan sa muškom dominacijom, rat omogućava da se ta dominacija potvrdi, da se kroz ratovanje za svoju naciju/državu potvrdi njena veličina i istovremeno pokaže slabost druge strane. Imaju li hrabrosti vojnici danas reći ne ratu, odbiti rat, iako su već u njemu, kao što to feministički aktivizam propagira? Kada bi muškarci mogli pobijediti u sebi taj patrijarhalni zov dokazivanja junaštva, (jer rat je uglavnom muška stvar) rat bi u Ukrajini ubrzo izgubio na intenzitetu, a to bi otvorilo i mogućnosti da se društva bave iznalaženjem načina da ratovi nisu opcija za rješavanje bilo kakvih nesporazuma. U ratu, a posebno poslije rata su svi gubitnici, a najveći oni koji prežive najteže traume. Države ih vrlo brzo zaborave, ostavljaju ih da se sami brinu za sebe, a neki ne izdrže tu vrstu zanemarivanja.
Obični ljudi ne žele rat, ili bolje rečeno niko zdravih pogleda na svijet ne žele biti uvučen u ratne sukobe, ali samo oni koji su uključeni u ratna dejstva mogu ga zaustaviti i pri tome ne mislim na političke vođe, već upravo na one koji su zahvaljujući propagandi uvjereni da „oslobađaju“ druge, iako ih ti drugi nisu pozvali da ih oslobode. To je upravo ono o čemu govori Staša Zajović u jednom intrevjuu kada govori o propagandi i vjerovanju običnih ljudi u ono što država koja je uključena u rat sprovodi. „Mi stalno ponavljamo Kasandrine riječi: ‘Ne dajte se prevariti od svojih.’ I, mada sporo, to ima odjeka.”